collapse

* Web kamera

* Vrijeme

Autor Tema: Naša pisana riječ  (Posjeta: 12497 )

0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.

smoky

  • Stalni član
  • ***
  • Postova: 1.020
  • Spol: Muški
Odg: Naša pisana riječ
« Odgovori #30 : Kolovoz 14, 2010, 06:47:06 prijepodne »
Ovo nisu pisane riječi.
Ovo su ekshumirani dijelovi duša.
Margaritas ante porcos...

HSB

  • Gost
Odg: Naša pisana riječ
« Odgovori #31 : Siječanj 11, 2011, 13:03:08 poslijepodne »
Evo kome je dosadno:

Halka (Dio I)

Noć je, napolju vlada sumorna tišina i mir a tamni oblaci pritisli kasabu u podnožju brda.

Napadali snjezi kao nikada do sad, vele stari.

Sve je zamuklo, samo se čuje pokoji lavež promrzla psa i oštro fijukanje vjetra po dolini. Niske kućice pod bijelim kapama odaju da se u njima odvija život.

Tek iz pokojeg odžaka vjetar raznosi bjeličasti dim i zavija kroz bašče i avlije.

Odjednom počeše se paliti svjetla a slaba treperava svjetlost izbijati kroz demirli pendžere zastrte bezom.

Ramazan je. Vrijeme sehura.

Iznenada mir se naruši i začu se teško, umorno koračanje po snijegu.

Sokak obasja svjetlost fenjera i dvije ljudske siluete ukazaše se u daljini.

Približuju se i obrisi ljudskog tijela postadoše jasniji kao i tihi bezmalo zabrinut govor.

To se Omer i Abdullah vraćaju sa sijela na koja se uobičajilo ići uz mjesec posta a trajala su do pred sam sehur.

Na njima se moglo čuti dosta toga pametnog od učevnih ljudi kao što je Zuhdi – efendija koji je završio Osman Kapetanovu Medresu a iza toga željan znanja otputovao u Stanbol i tamo učio pred velikim alimima i šejhovima.

Posjetio je i mubarek grad Meku, hodočastio Kjabu s telbijom na ustima i klanj’o dva rekjata izmedju mimbera i mezara Božijeg Poslanika u Medini.

On je znao pričat tako umiljato da ga je bilo milina slušat’.

Tu se cjenila i rječ Imam Hatiba pobožnog čovjeka koji je po zemlji hodio pažljivo ko da se boji da ne povrijedi kakvo Božije stvorenje obavezno gledajući pred sebe.

On iako nije otišo dalje od čarsije bijaše upoznat sa puno stvari o dinu i životu uopšte.

Sav je izgledo i ponašo se kao čovjek koji se raduje nečem drugom, nečem vrednijem od ovog svjeta.

Njegova brada uredna i potkresana i oštre crte lica odavale su odvažnost i hrabrost.

Ćulah je znao omotati zelenom čohom zimi ili šarenom krpom za toplih dana.

Hrka na njemu bila je od istog materijala poznate sarajevske valjane vune kao i čakšire zelene boje.

Tu se moglo čuti o aktuelnim dešavanjima u kasabi, pašaluku pa i u čitavoj carevini.

I tako Omer i Abdullah gegajući se s noge na nogu pričahu o večerašnjoj temi o smrti mladog Džafer–bega Bajraktara.

- I veliš umre mladi Džafer–beg ?

- Jah moj Avdija umre Allah mu se smilovao, ovaj svjet jedan tren sad pa sad prođe a insan se sve tješi neće edžel još zadugo pa odlaže obaveze i dužnosti prema Dženabi–Haku i misli biće vremena i za namaz kad se ostari daj da se proživi dok se je mladu pa oprostiće Bog, a smrt ne pita za godine pa te zadesi na po puta i nespreman odeš sa dunjaluka.

- Ma znam ja to Omere ne kaže se džaba: “Ne umire se od bolesti i starosti vec od smrti“.

Nego , da te priupitam šta vele za imanje, za mal onoliki, ko će ono bolan izdržavat.

- Neznam Vallahi šta bi ti kazo, iza njeg’ osta hudovica Hasna kći Bekira ćurćije iz Čiriš mahale i dvoje sitne djece Hasan i Husejn a zna se da je rahmetlija bio jedina muška glava u familiji.

Raspravljajući o događaju o kojem sva čaršija bruji dođoše do Abdullahove čardakuše.

- E pa Omere hajdi Allah emanet, vidimo se sutra akoBogda.

“Allah emanet”, odgovori Omer.

Avdo pažljivo zatvori avlijski kapidžik, zamandali ga i zamišljena lica i tiha koraka zaputi se ka kući.

Omer produži do svoje kućice u dnu sokaka, trošne šeperuše skromne vanjštine, udubljena krova i ispucale fasade.

Lagahno priđe vratima, otvori ih uz škripu koja se razliježe mahalom, uđe i obuze ga neka tjeskoba u srcu.

Ukresa čakmak i polahko priđe do stare lampe i upali je.

Nježna svjetlost pomilova ga po licu i on je spusti na čekmedžu i sjede na sećiju kraj pendžera.

Ugodna topla svjetlost ispuni sobičak oskudan od stvari. Uz dva zida prislonjene sećije i zastrte šarenim ponjavama, nasuprot njima u ćosku mala furuna a posred sobe bakrena mangala lijepe izrade.

Na polici uklopljenoj na zidu ležao je Kur’an crnih kožnih korica kome je Omer posvećivao puno pažnje i poštovanja.

Svako jutro iza sabah namaza uzimao bi ga i tihim melodičnim glasom recitovao Allahov govor. Tada bi ga obuzimala smirenost , sigurnost a pri svakom spominjanju Bozijeg imena srce bi mu zatreperilo od smirenosti i sigurnosti.

Citav mu je život počeo promicati ispred očiju te noći. Na um pala su mu nezaboravna bajramska jutra i bajramska odjela koja bi mu sretni Babo naručio, nove firalice od jareće kože crvene boje a na glavu bi mu metnuo nov fesić.

Tako opremljen u nove haljine, umiven i počešljan koliko samo može ljepše polazio bi s babom u Džamiju na Sabah i Bajram namaz.

Po izlasku mali Omer bi prislonio babinu ruku na čelo na što bi ga on široka osmjeha cjelivo i darivo u novcu.

Iza tog bi zijaretili mezar rahmetli djeda Mumina proučili mu Fatihu i niz strmu kaldrmu spustili bi se do kuće gdje ih je mati nestrpljivo čekala.

Ugledavši ih otvorila bi vrata i s osmijehom na licu šapnula poluglasno, više za sebe: “MašaAllah, MašaAllah, vidi ti njih ne mogu se prepoznat u novim haljinama.

A on bi se zatrko kolko ga nožice nose da izljubi lice drago što više more jer to je najbolja mati na svjetu.

Zatim bi imali pravi zijafet, bajramski doručak zgotovljen od najboljih domaćih jela.

Sjeti se i svoje prve ljubavi, lijepe Umihane, Mustafine jedine kćeri i sjeti se tog ljetneg dana, što zario je svojim vrelim zrakom.

Poslo ga babo tog dana Mustafi da pomogne kosit travu oko kuće.

I ko da čuje vaseli cvrkut ptica i svoj hitri bat po užarenoj kaldrmi i ko da vidi pogled od kojeg mu srce zaigra a neka vrelina obuze čitavim tijelom te zasta skamenjen ko pusti kamen.

Ja Bože, kako je izgledala nježno, čedno i veselo.

Kad ga spazi kako viri kroz kapidžik malo se osmjehnu, pogleda ga nevinim očima i otrča do ahara babi da javi da Omer je stigo.

Cijeli taj dan je kosio a da umora osjetio nije, jedina misao bila je ona.

Ni jesti mogao nije a veče je proveo sam, sjedeći.

Čeko je da što prije svane da bi otišo do Mustafe da dokosi ono trave s nadom da će opet ugledat djevojku o kojoj evo ne prestaje mislit’ otkad je ugleda.

Negdje pred zoru zaspao je prislonjen na zid ruku obavijenih oko nogu a glave oborene na koljena.

Zora bijeli.

Rađa se novi dan.

Horozovi kukuriču i ko da govore onu staru o ranoraniocu i sreći.

Omer se trgnu, učini mu se ko da oči nije ni sklopio kako treba a već sviće.

Umi se i krvavih očiju, sav podbuho od nespavanja uputi se Umihaninoj kući.

Po mahalama se širio miris friška somuna i sve je odisalo svježinom.

Tišina.

Mir vlada u čarsiji.

Napokon stiže do kapije, odškrinu je polahko ko da se boji nekoga da ne probudi, kad tamo u sjenci grožđa na postećiji s tespihom u ruci sjedio je Mustafa smirena lica prebirući svojim krupnim prstima po tespihu.

Lagahno mičući usnama okrenu se i reče: “Hoš geldun momčino nešto si mi plaho uranio danas”.

- Ja….hm…, ovaj došo ja da pokosim ono trave što je ostalo iza kuće pa mislim bolje da uranim dok sunce nije počelo žeć.

- Jah, nego hajdi ti da mi prvo kahvu popijemo a poso nek čeka malo, nije o’ glavu.

Omer stidljiva pogleda uputi se s domaćinom na verandu.

- De, bujrum, sjedi, ama šta si se ukočio k’o mlada bolan, opusti se sad će nam Hana kahvu ispeć.

Hano! Hano!

- Efendum baba, ču se iz odaje.

Omera nakakvi trnci prođoše kad ču zvonki glas prelijepe Umihane.

Deder dina ti kahvu nam pristavi i Omer je ovdje pa požuri.

Nemalo iza tog na vratima se pojavi mlada Umihana sva jedra s tabljom u rukama.

Omer skrivajući pogled gledao je očima punim ljubavi.

- Ma neznam šta bih ja bez tebe, reče Musto primičući fildžan ustima.

A ona uspravljajući se sva ushićena i treperava nježno se osmjehnu i spuštena pogleda zamače u kuću.

Njega zapuhnu vjetar od mimohoda i osjeti svježi miris njenog tijela ko da ga doziva svojim zanosnim zovom u njene skute.

Mlada krv uzavri u žilama ali oštri glas Mustafe spusti ga na zemlju.

- Deder ispij tu kahvu ohladi se bolan, reče i ispitivački ga pogleda preko gustih vjeđa.

A on srknu fildžan, skoči na noge i zaputi se put bašče.

- Ama Omere srećo kud si pošo bez kose, čekaj, polahko, ama šta je s tobom od jutros ko da si bunjike jeo.

- Joj dobro si, ja vidi mene, ma nije, nešto nisam mog’o sinoć oka sklopit’, haman sparina, ja šta…?

Mustafa sumnjivo razgledajući po njemu doda mu kosu i ode u kuću.

Omeru k’o da kakav teret pade sa srca, i vidno razrahaćen prifati se posla.

A Umihana nedavno počela da se razvija u djevojku lijepa stasa, kose duge, divne i mirisne a očiju boje kestena uokvirenih u guste mrke trepuše.

Čedna izgleda već je privlačila pažnju mladića.

Musto je to primjećivo, slutio da jednog dana i ona će otić’ iz kuće za svojom sudbinom.

Poslije hanumine smrti ona mu je jedina utjeha i radost.

Al’ kako da podnese gubitak još jedne drage osobe koju voli tako sebično, očinski.

Sunce već odavno izronilo svo žarko obećavajući vreo dan.

Omer umoran od kosidbe sjede na travu i pogleda ka kući. Baš u tom trenutku pojavi se Umihana s ibrikom u ruci.

- Jesil ožednio?

- Jašta neg’ sam ožednio, odgovori Omer ne skrivajući zadovoljstvo što je vidi.

Ona lagahno priđe do njega, doda mu ibrik s vodom i odmake se korak nazad.

Pijući vodu kapljice se počeše slivati niz obraze do prsa a odatle nastaviše put dublje pod košulju.

Prateći put kapljice Umihana poželi da vidi i ostatak snažnog od posla nabreklog tijela. Omer dodajući ibrik slučajno joj dotače ruku i pogledi se sretoše govoreći više od riječi. Ona otrča do kuće a on spremi kosu i ode do ahara.

Mustafa iako u godinama u raspasanoj košulji i čakširama zavrnutih nogavica, krupne građe i čelična pogleda ulivao je strahopoštovanje.

- Mustaf-aga, viknu Omer.

- Reci delijo?

- Nisam uspio sve pokosit a ko’ što vidiš već je je vrelina, nego, ako se ne hitiš mogo sam ja to i sutra dovršit’.

- Jašta radi, odgovori Musto ne ispuštajući bodve iz ruku.

- Nego, pričekaj da i ja dovršim s poslom pa će mo zajedno ručat’.

- Ama kakvi, uopšte nisam ogladnio, fala ti, drugi put.

- Dobro, ako ti kažeš.

Omer sretan što će i sutra biti blizu Umihane krenu kući.

Prolazeći čaršijom koja se kupala u podnevskom suncu srete Enesa, prijatelja još iz djetinjstva.

- Selamun alejkum.

- Ooo, Alejkumusselam, đe si ti bolan, ne daš se vidit, – Enes će ti.

- Ma evo me.

- Šta je nešto si se plaho zgurio?

- Ama umoran sam malo, ima dva dana kako kosim kod Mustafe.

- Kojeg Mustafe, Umihaninog babe?

- Jah! – odgovori Omer nevoljko.

- Hopa, pa nije ni tebi loše, vidil’ je ko rumena jabuka je.

- Jah, moraš ti o svemu razglabat’, – Osorno će ti Omer i nastavi put kuće.

Enes zasta začuđen na tren pa krenu i on svojim putem.

Omer ni svjestan svoje ljubomore stiže do kuće i viknu mater s avlije.

Mati! Mati!

- Šta je bolan, šta si se razgalamio?

- Šta se ima jest’, crkoh od gladi, ništa nisam okusio od jutros.

- Hajdi u kuću ima polaganog bureka i šarene salate.

- Uh jedva čekam, de Boga ti polij mi da saperem prašinu sa lica.

- Voda skvasi žednu kožu lica i povlačeći vlažne prste kroz gustu smeđu kosu osjeti ugodbu i rahatluk. Poslije obilnog ručka krenu do Enesa.

Sunce je pržilo svojim vrelim dahom pa je Omer bio jedina živa glava što hodi putem.

Samo je sreo sivog mačka kako se izležava u hladu avlijskog duvara te mu se čak učini da ga i on gleda sav začuđen što ga vidi na ovom kijametu.

Kaldrma ispred njega prelivala se od vreline ali on to nije primjećivao jer pamet mu je bila zaokupljena nečim ljepšim, finijim.

Zaokupljena ljubavlju prema Umihani.

U razmišljanju stiže do Enesove kuće, otvori kapidžik i viknu ga imenom.

Nemalo iza toga pojavi se Enes u bjeloj od lana tkanoj košulji, čakširama Stanbolske izrade i pojasa crvenog ko djevojačke usne.

Neobično visoka stasa, kose boje zrele pšenice, rumenih obraza s pokojom momačkom bubuljicom, tek izraslih brčića i očiju modro zelenih koje podsjećahu na vode duboke govorio je da iz dječačića izrasta ponosni Bošnjo.

- Šta ima? – upita Omer.

- Nema ništa, – odgovori Enes ozbiljna glasa i lica.

- Jel’ se to ljutiš, možda?

- Ma jok! Što bi se ljutio? Ja te dnas ko insan pitam: đe si, kako si, a ti meni k’o s koca.

- Halali mi, bio sam i umoran i gladan i nervozan, nije namjerno.

- Haj’ dobro, bujrum u kuću.

- Enese bolje hajmo sjest’ pod jabuku niž’ kuće.

Sjedeći pod jabukom otpočeše s razgovorom.

- Jesil’ čuo da je Suljo počeo ašikovati?

- Jel’ Boga ti, s kim?

- Sa Zelihom, Džemilovom kćerkom.

- Ma nije moguće.

- Vidiš da jest. – Enes će ti.

- Pa kako se upoznaše? – radoznalo upita Omer.

- Po mojim haberima haman su se zagledali na svadbi Ševal-begovog sina Murata.

A noć iza tog otišo joj pod pendžer da promuhabete malo te su kako on kaže pričali gotov do sabaha. Još mu je kaže i jabuku dodala nebil’ se osvježio beli.

- Vidi Enese koje su cure oko nas a mi ne ašikujemo.

Enes popravi kosu pod fesom i cinički odgovori dignuvši jednu obrvu: “Pa kako ko”.

- Šta kako ko?

- Deder ne pravi se, na očima ti se vidi da si se zacopo do ušiju u Umihanu.

Danas oči kad mi ne izbi samo što sam je spomenuo. Nego, lafi, jesil se upozn’o jal prič’o s njom? Kakva je? Kako priča? Jel’ umiljata?

- Hej, nećemo sad o tome.

- Aaaa, tu smo dakle, pogodi babo žicu.

- Dobro, priznajem da sam zaljubljen al’ priznajem i da ne ašikujem.

Enes leže na mehku travu, rukom podboči glavu i zagleda se u krošnju jabuke.

- Znaš ti bi treb’o k’o Suljo, večeras se opremi u najbolje haljine, visoko se začešljaj, nakrivi fes te dragoj pod pendžere.

- Ama ne znam , nisam nikad ašikovo, šta ću pričat’, a šta ako ne bude ni mukajet što sam došo.

- Čuj bolan, prenamjesti se Enes , a šta ako bude mukajet, ako bude pričala i ako joj bude drago što si došo, a ako ne odeš poslije će ti biti žao.

Omer se zamisli, pred očima mu počeše izlaziti sni, slatki sni na javi. Umihana ide preko bašče, nasmijana i vedra, to ručak mu nosi, dok on sa sinom igra se pod jabukom i priča mu priče o svom djetinjstvu.

- Omere! Osmane!

- Hajte dok je vruće. Napravila je mati ono što moj Osmo voli, pitu od jabuka. Omere hajdi da ti polijem.

I voda iz đuguma pljusnu po zelenoj travi, Omer puna srca veseo umi se i opra ruke.

- Mamo, veli baba da je i on najvolio kad mu je otac prič’o priče iz starih vremena.

A je li mama, je li bilo tada vila i prikaza kakvih?

Pričaj de, molim te reci!

- Ma, Omere nisi l’ mu valjda opet pričo one Avdagine priče?

- Osmo sine to je stari Avdo izmišlj’o. Nema ni vila ni prikaza, samo ti “Euzu billahi mineššejtanirradžim”…

Mali Osmo gledajući pred sebe tiho, dječački nevino zažubori za majkom: ” Euzu billahi…”.

A Omeru nešto raste u grudima, gleda Umihanu pa Osmana svog sina prvenca. A Osmo isti mati: krupnih crnih očiju, kose guste i valovite.

- Omere, Omere bolan, hej, hajmo eno ezan uči, pa iza akšama moremo i curama, ha?

- Šta, šta je?

- E vallahi ti si uvelike zaglavio! Moja Umihana ti ovog moreš kako hoćeš vrtit’ oko prsta!

I Enes se poče glasno smijati.

Omer tek tad shvati da je njegovo sanjarenje bilo skoro pa očigledno i jasno, da nije šta na glas izrek’o.?!

Omer se zacrveni do ušiju.

- Hajdi, ne smij se više. Hajmo abdest uzet, ma šta je tako smiješno?!

- Ti si vala Omere smiješan! Sad ja vidim što ti u Mustafe ono malo avlije kosiš cijelu heftu!

- Ma nije Boga mi, Enese!

Enes nastavlja sa smijehom.

- Ne sikiraj se, ako ništa ja ću ići s tobom, ništa se ti ne boj. Jaran sam ti ja sa njenim rođakom Jusufom, skitićemo to mi.

Dva mladića krenuše put džamije. Enes sav veseo a Omer pak zamišljen, skoro tužan nešto. A i dok su bili djeca Enes je uvijek privlačio i djecu i odrasle svojom pričljivošću a mora se reći da je uvijek imao prijateljsku riječ za svakog. Odmalena slabunjav sad se razvio u visoka i stasita momka.

Za razliku od njega Omer nije bio toliko pričljiv. Odrastao je u kući kao jedino čeljade kupajući se u ljubavi što roditelja što čitave familije.

On je bio nešto mlađi od Enesa, ali za razliku od njega Omer bijaše izrastao u momka srednjeg rasta, guste tamno smeđe kose i očiju crnih kao gar, pa bi mati često kad ga prati od kuće zaplakala od sreće.

- Hadžinice, narasto moj Omer, jel’ de? – doviknula bi staroj hadži Ajki, hanumi iz susjedne avlije.

- Staroj hanumi oči orosiše. Pa ona mu je bila baba kad se rađao. Jasno se sjeća prvih koraka njegovih i kako je preskak’o proštace i u ranu zoru dolazio da zajedno sa njom kahveniše.

Omerova mati sve se ljutila.

- Ne uči ga bona hadžinice, maksum je još.

A ona bi samo odmahivala starom rukom govoreći: “De pusti ga, više ja mlijeka naspem neg’ kahve, jašta radi neg’ je maksum.

II

Ezan se razliježe kasabom, akšamski vakat se primakao pa mujezini po starom običaju pozivaju na namaz, na spas.

Jato golubova u zanosnom transu poletje ka nebeskim širinama, a pobožne zuhdije ka džamiji i džennetskim perivojima.

Ko li je sretiji?

Miris vrele, spržene zemlje palio je nozdrve.

Neuhvatljivo crvenilo oboji nebo na horizontu a dzemat u ugodnoj sjeni dzamijskog svoda stade u safove i put ka Uzvišenom otpoče…