collapse

* Web kamera

* Vrijeme

Autor Tema: Poezija-Vama draga  (Posjeta: 3195 )

0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.

WOX

  • Stalni član
  • ***
  • Postova: 139
Poezija-Vama draga
« : Ožujak 07, 2010, 22:43:31 poslijepodne »

NA PRAVI PUT SAM TI, MAJKO IZAS'O

Mati moja:
Stabljika krhka u saksiji.
Pod strehom pitoma kumrija.
Vijek u četiri duvara.
Čelo na zemlji pred svojim Allahom velikim i svemilosnim.
Derviš s tespihom u tekiji.

U mejtefu,
u žutoj sufari i bijeloj bradi hodžinoj,
ovaj i onaj svijet ugleda:
Po kosi osjeti rosu meleća,
na uhu crni šapat šejtana,
u srcu prelest saraja džennetskih
i stravu vatara džehennemskih,
pred očima čengel strašnog Azraila
što dušu vadi iz žila roba Božijeg.

Djevojkom,
s ledenog Šumeća pod kućom vodu je grabila đugumom
i preko sokaka, zavrnutih dimija,
rumenim je listovima trepetala
kaldrmom grbavom pod kućom
mokrim je nanulama klepetala
od muških je očiju bježala:
čista da dođe onome koji joj je zapisan,
kadifa bijela i kap rose sabahske
na njegov dlan.

Na dan
petput je od svog Allaha iskala
taj da joj bude
mlad i pitom
k'o softa
i k’o kadija
pametan.

Uz sokak ga je kroz mušebak snivala.
Srmom i jagom u čevrme slivala.
Svilom iz grla, podnoć ga zazivala:
"Koliko je duga zima bila...."

Na pjesmu: mjesečinu,
na dlanove: čaške rumene Allahu otvorene,
Allah joj njezin,
na dlanu svoje milosti,
spusti sa njezine zvijezde sudbine
duvak paučinast, ucvao zlatima
bogatu udaju:
Te ićindije,
Đugum i mladost iz ruke joj ispade i Šumeće ih odnese:
fijaker stade pred avlijskim vratima,
siđoše jenđije.
Grlo i koljena britka strijepnja presječe.
Srce glomnu.
Glava prekrvi.
"Tako ti velikog straha i milosti,
on da mi bude dobar i ugasan
i ne odmiči me u daleku tuđinu,
i ne prepusti me zlojedoj svekrvi!"

Premrlo krto joj tijelo
U feredžu,
u kabur tijesan, slijep, zagušljiv
staviše.
K’o ranjeniku,
Glavu joj bijelim tulbentom
Zaviše.
K’o s ovim svijetom,
s rodnom se kućom i Šumećem,
u Šumeću suza, majci na prsima,
rastajala.
K’o mejita,
obeznanjenu je u fijaker unesoše,
i dva je ata,
k’o na onaj svijet,
zanesenu ponesoše
i k’o kadifu bijelu i kap rose sabahske
mom je ocu
donesoše.

Usnom i čelom,
tri nove ruke poljubi:
svekru, svekrvi, njemu.
I kako tada sakri pred njim oči,
nikad mu više u njih ne pogleda.

Nit joj bje softa, niti kadija !

Pred svitanja,
prigušljiv dah i lampu,
uz mrtvi sokak
batrgav mu je korak osluškivala.
Pjanom,
kundure mu obljuvane odvezivala.
Stranca,
pitomošću srne zalud ga je prodobrivala.

Voskom podova i mirisom mivene puti,
svjelinom odaja i grla,
kajmakom na kahvi,
cimetom jela i tijela,
zalud ga je, zalud dočekivala:
Sljepočnice nikad joj ne dodirnu
dlanovima dragosti,
već je istrga klještima požude.

Poslije svakog poroda,
šamijom se mrkom podnimljivala.
Zelene nokte
u tjeme joj je svekrva zarivala:
Bez njenog pitanja
ne dahnu.
U četiri tupa duvara klonulo je othukivala
"Golemo nešto, golemo sam ti skrivila"- Allaha je
zazivala - svakog klanjanja.

Na tespih žuti suze ćehlibara,
na žute usne: zapis koji šapće,
na dlanove: žuta, Allahu otvorena sureta,
Allah joj njezin,
prstom svoje milošte,
otrese sa njene zvijezde sudbine
rosu vedre rumeni
nur u pomrčinama:

Te noći,
ja joj se rodih: sin ko san!
Izažeh joj se iz krvi:
Bijeh joj razgaljenje u grčinama
Odlomih joj se od srca:
Bjeh joj krna bakarna preranim sjedinama.
Bjeh joj sunce u cetiri duvara.
Hasis tupim mozdinama.

Ko pjenom smijeha,
sapunicom je omivala butice mi rumene,
ko u dusu,
u pamucne me uvijala pelene.
Dojkom ko hurmom
na usta mi je u besici slazila.
Ko u svoj uvir,
na dojku je uvirala u mene.

Nad dahom mi je strepila ko jasika.
Da joj ostasam - Allaha svog je molila -
ko jablan uz vodu,
i da joj ubijelim,urumenim
ko djevojka pod samijom,
i da joj upitomim
ko softa pod ahmedijom
da joj ne budem kockar ni pijanica,
nego sve skole da joj izucim,
i da joj budem
ucevan
i ljudevan
i kucevan,
i da se procujem u sedam gradova
pa da me onda na glasu kucom ozeni,
pticom iz kafeza,
koja ne zna na cem zito,
na cem vino raste,
o kojoj se prvi momci izlaguju
petu da su joj i pletenicu vidjeli,
o kojoj krmeljive ebejke sapucu
ko o sehari mirisnoj zakljucanoj.
Kucom i dusom
mir i bogatstva da joj rasprostrem,
kucu i dusu
bajramskim slastima da joj zalijem,
pa kad joj se vratim iz carsije,
podvoljak da mi udobrovolji
sofrom raspjevanom,
nevjestom sjetovanom,
a kad joj od srece i godina
ohlade kapci ocinji,
ja,vid joj ocinji,
na svojim da je rukama,
sretnu i mrtvu,
u kabur meki polozim
ko u dusek dzennetski,
zemlji i Allahu njezinom
da je predadnem pravednu...
A trut begovski i rakija,
u ocu muska pomama
- kucni hajduci vukodlaci -
kucu i dusu joj ko vode rastakahu,
dok jedne noci dodje poplava,
odnese zemlje i kmetove,
a zadnji dukat,sto joj ostade,
zadnje zrno bisera,
zadnji cilim
pojede
rz begovski bezruki i glad bezoka:
Rodnu kucu prodasmo
i gola cerga postasmo,
plasljiva,kirajdzijska...
Od tespiha su joj jagode drvenile.
Od aminanja joj usnice mavenile.
Ko trulez slezenu
memla joj je progrizala zelena
dva zuta obraza u cetiri siva duvara.
Pijavica gladi
tjemena nam je nesvjesticom sisala.
A ona,
ko zemlja pregladnjela,
u zile sinu-jablanu svoj zadnji sok je brizgala:
Od starog zara haljine mi skrojila
da joj u skoli ne krijem golih laktova,
a kad joj se vracah s knjigama,
s gladju u mozgu,
sa zimom pod noktima,
dva mi je promrzla krompira gulila
i nekakvu mi pticu bajala
koja je pjevala kad joj je bilo najgore:
Samo da jednom kucu i srce joj napunim
i na put pravi da joj izadjem...



WOX

  • Stalni član
  • ***
  • Postova: 139
Odg: Poezija-Vama draga
« Odgovori #1 : Ožujak 12, 2010, 17:21:58 poslijepodne »
OCVALE PRIMULE

I

To su tople kcerke vlaznih zavjetrina.
Skrivene i njezne, za suncem se zute.
Bez mirisa, na dnu zutih krvi slute
skora isceznuca s dolaskom vrelina.

Kao da su mrtve. Ali one cute
u srcima zutim strast mlakih toplina.
U njedrima vrije sok, sruji svjezina,
al primule meke i titrave sute.

U sivoj ekstazi posljednjih bulbula,
u caskama bijelim procvalih ponoci,
zaplakase oci skrivenih primula:

u zvanutne svile lat se po lat runi,
one osjetise da ce skoro proci
i da ce ih nekud odvest vreli juni.


II

Osjetise dragost mekih milovanja,
ali kcerke zute napustene cvatu.
Zeljele bi grlit prste bijelih tkanja,
strast necijih dlana cutjeci na cvatu.

Nalise se oci zutine i sjanja.
Svaka skriva dusu titranjima stkatu
i u zavjetarja zutu ljubav sklanja,
dokle orhideje trepere na vlatu.

Neko s brijega slazi. Osoja miruse.
Cekaju ga pune rascvalih ceznuca
s cevrmama tankim prezutoga zlata.

To kukurijek cvate, cvat zelena vrata.
I rastkane ceznjom vruceg povinuca
njih opaja miris iz njegove duse.


III

Mislile su pomrijet kada gizdav stize,
i zasjase caske jagorcika jarih.
On snazno mirise, iskri se i zari
i, niz tkiva noci, sve nize i nize

nad njih pada. Klone. Zuti nektar lize
i zitkoga soka sto ga vracar stari
za primule zute u venama svari
svakoj po kap kane i pijan se dize.

S vlacu bijelog sunca u dnu zute caske,
ko sutonske zvijezde u srebrne sjene
cekaju ga da se opet mrtav spusti.

A on kao vitez zavjetrina gustih
prepun zadnje zore siplje prve praske
na njih sto mu s daha strepe prestravljene.


IV

O davno si, davno, Dijete puti bijele,
otislo gdje i sad mozda koja cvjeta!
Al primule jare mog su srca svele
sto raskrise caske s prsta ti i peta.

I, sad, kada cutim u pozare ljeta
na kapcima scvalim teske dlane vrele,
i kad zitki podnev s kora i drveta
ljuljov miris toci sokovine zrele,

na dnu svih sazrenja, niz jecmove plamne
i sad prsti moji davnu mlakost slute
koja ubra srce s prvih tvojih cvanja:

niz snijeg sto ne kopni, u gudure tamne
slazim tvojom stazom, dok ona, sve tanja,
kao mlijeko tece u primule zute.


V

I, sad, davno mrtva, krv u meni spava.
Niz jecmove lutam, scvalih trepavica,
da sagorim ceznjom jedrih zetelica
od sunca i srpa uz duh boliglava.

Zita su visoka, plava i preplava.
Niz medje mirisu sunca ivancica.
O ocvale kcerke mojih prvih trava,
u srcu mi zgara sjeme vasih klica.

da vas barem ubrah u prvome jaru,
da vas bar poklonih srcu koje duse,
sad bih imo brata da uz mene luta

niz sjedrala zita, zuta i prezuta.
I, sad, ne bih gino, pun klonule suse,
znam: vi biste cvale po mome mezaru.

WOX

  • Stalni član
  • ***
  • Postova: 139
Odg: Poezija-Vama draga
« Odgovori #2 : Ožujak 15, 2010, 10:41:05 prijepodne »

PISMO MAJCI
   
Jesi l živa, staričice moja?
Sin tvoj živi i pozdrav ti šalje.
Nek uvečer nad kolibom tvojom
Ona čudna svjetlost sja i dalje.

Pišu mi da viđaju te često
zbog mene veoma zabrinutu
i da ideš svaki čas na cestu
u svom trošnom starinskom kaputu.

U sutonu plavom da te često
uvijek isto priviđenje muči:
kako su u krčmi finski nož
u srce mi zaboli u tuči.

Nemaj straha! Umiri se, draga!
Od utvare to ti srce zebe.
Tako ipak propio se nisam
da bih umro ne vidjevši tebe.

Kao nekad, i sada sam nježan,
i srce mi živi samo snom,
da što prije pobjegnem od jada
i vratim se u naš niski dom.

          Vratit ću se kad u našem vrtu
            rašire se grane pune cvijeta.
             Samo nemoj da u ranu zoru
               budiš me ko prije osam ljeta.

                  Nemoj budit odsanjane snove,
                    nek miruje ono čega ne bi:
                       odveć rano zamoren životom,
                         samo čemer osjećam u sebi.

                            I ne uči da se molim. Pusti!
                              Nema više vraćanja ka starom.
                                 Ti jedina utjeha si moja,
                                    svjetlo što mi sija istim žarom.

Umiri se! Nemoj da te često
viđaju onako zabrinutu,
i ne idi svaki čas na cestu
u svom trošnom starinskom kaputu.

1924.
(Cesarić)

9

  • Stalni član
  • ***
  • Postova: 1.080
  • Sve se mijenja sem kamenja..
Odg: Poezija-Vama draga
« Odgovori #3 : Ožujak 25, 2010, 13:00:20 poslijepodne »
Cesto puta mi u misli dodju stihovi od mog rahmetli jarana,najveceg orahovackog boema i pjesnika,koji je umro od alkohola u svojoj 26-oj godini..
Osmic Fadil-Mornar:

Kisa pada,trava raste,
procvjetao trn,
moj zivote idiote,
sto si tako crn..?

Sve se mijenja
sem kamenja..
Dovidjenja,dovidjenja..
69-6=9

gersilias

  • Stalni član
  • ***
  • Postova: 173
Odg: Poezija-Vama draga
« Odgovori #4 : Travanj 12, 2010, 22:16:35 poslijepodne »

ĐERZELEZU ALE

"Osedlaj najbržega ata,
najoštriju sablju opaši,
s majkom halali se brzo
i kreni, Đerzelezu Ale!
Prašinu otresi sa ruha
i čupavu podigni kosu
s očiju umrlih davno,
pa hitro izjaši iz groba
u borbu za opstanak Bosne!
U Džennetu ne miruj više,
ako si mu'min i junak,
majčine ne gledaj suze,
ako si ponosni Bošnjak.
S nebeskih kad modrih visina
snesu te meleki amo
do tvoga zapuštenoga groba,
nek at te već osedlan čeka.
Potegni buzdovan i sablju,
pa jurni kroz prašnjavu Bosnu
i gledaj, i bori se, Ale!
Nek te ne začude gladni,
poniženi, jadni i bosi
Bošnjaci u izlizan jaram
zapregnuti, kada ih spaziš.
Nek te ne začudi, Ale,
što nećes čaršije naći,
ni kule begovske, hane,
ni tople hamame, ni žene
u žaru, il feredži crnoj.
Nek te ne začudi, kada
u džamiji mjesto džemata
pronađeš konje i ovce:
to narodu oteti mal je
kog šejtanu daju u danak.
Ti samo razmahuj sabljom
i jaši kroz prašnjavu Bosnu,
neka te očaj bar vidi
i u tebe nasluti spas.
Kad dušmanin zaišće sablju
buzdovan i s prsa ti toke
i zlatni sahat i saruk
pa čak i kosu sa glave,
nedaj mu, nedaj mu, Ale,
već nastavi kružiti Bosnom.
Kad kao šugavi prosjak
u Džennet se materi vratiš,
reci joj: Ne strahuj majko
za svoga sina junaka,
veći su veći i jači Đerzelezi
danas Bošnjaci i hrabrije
danas se bore
jer žive i prkose vragu
dok smrt mu opaku slute".

Enver Čolaković
(16.oktobar 1950.)






putnik

  • Novi član
  • **
  • Postova: 81
Odg: Poezija-Vama draga
« Odgovori #5 : Svibanj 27, 2010, 13:09:48 poslijepodne »
Kad osudu svetog grada suci izrekli su;
da kroz krvno vrsi djelo,
tad posao je on sa handzarom u ruci,
najvecem duhu da unisti tjelo.

Grozan i mracan stupao je smjelo,
krvavom cilju bas ko' na plijen vuci,
al sta odjednom od tog ga je sm'elo?
Bozanske rjeci uzviseni zvuci.

On ih je cuo.
Klonula mu glava.
Niz snazna prsa.
A handzar u kore.

I posta jagnje.
Od okrutnog lava.
Pa kad je doso,
u Resulske dvore.

Umjesto je krvi;
Svoje suze lio.
I od tad vjernik.
Ponajveci bio.

Hazreti Omera el Hataba radijanlahu anh
opjevao Musa Cazim Catic

smoky

  • Stalni član
  • ***
  • Postova: 1.020
  • Spol: Muški
Odg: Poezija-Vama draga
« Odgovori #6 : Svibanj 27, 2010, 16:32:48 poslijepodne »
JAMA

I

Krv je moje svjetlo i moja tama.
 Blaženu noć su meni iskopali
Sa sretnim vidom iz očinjih jama;
 Od kaplja dana bijesni oganj pali
Krvavu zjenu u mozgu, ko ranu.
Moje su oči zgasle na mome dlanu.

Sigurno još su treperile ptice
 U njima, nebo blago se okrenu;
I ćutio sam, krvavo mi lice
 Utonulo je s modrinom u zjenu;
Na dlanu oči zrakama se smiju
I moje suze ne mogu da liju.

Samo kroz prste kapale su kapi
 Tople i guste koje krvnik nađe
Još gorčom mukom duplja koje zjapi
 Da bodež u vrat zabode mi slađe:
A mene dragost ove krvi uze,
I ćutio sam kaplje kao suze.

Posljednje svjetlo prije strašne noći
 Bio je bljesak munjevita noža,
I vrisak, bijel još i sad u sljepoći,
 I bijela, bijela krvnikova koža;
Jer do pojasa svi su bili goli
I tako nagi oči su nam boli.

O bolno svjetlo, nikad tako jako
 I oštro nikad nisi sinulo u zori,
U strijeli, ognju; i ko da sam plako
 Vatrene suze s kojih duplje gori;
A kroz taj pako bljeskovi su pekli,
Vriskovi drugih mučenika sjekli.

Ne znam koliko žar je bijesni trajo,
 Kad grozne kvrge s duplja rasti stanu,
Ko kugle tvrde, i jedva sam stajo.
 Tad spoznah skliske oči na svom dlanu
I rekoh: "Slijep sam, mila moja mati,
kako ću tebe sada oplakati..."

A silno svjetlo, ko stotine zvona
 Sa zvonika bijelih, u pameti
Ludoj sijevne: svjetlost sa Siona,
 Divna svjetlost, svjetlost koja svijeti!
Svijetla ptico, Svijetlo drvo! Rijeko!
Mjeseče! Svjetlo ko majčino mlijeko!

Al ovu strašnu bol već nisam čeko:
 Krvnik mi reče: "Zgnječi svoje oči!"
Obezumljen sam skoro preda nj kleko,
 Kad grč mi šaku gustom sluzi smoći;
I više nisam ništa čuo, znao:
U bezdan kao u raku sam pao.


II


Mokraćom hladnom svijestili me Ćuške
 Dijelili, vatrom podigli me silom;
I svima redom probadali uške
 Krvnici tupim i debelim šilom
"Smijte se!" - ubod zapovijedi prati -
Oboce svima pred krst ćemo dati!"

I grozan smijeh, cerekanje, grohot
 Zamnije ko da grohoću mrtvaci;
I same klače smete ludi hohot
 Pa svaki bičem na žrtve se baci.
A mi smo dalje u smijanju dugu
Plakali, praznih duplja, mrtvu tugu.

Kada smo naglo, ko mrtvi, umukli
 (Od straha valjda što smo ipak živi),
U red za uške otekle nas vukli,
 I nijemi bol na stranu sve nas privi;
(U muku čuli iz šume smo pticu):
provlačili su kroz uške nam žicu

I svaki tako, kada bi se mako,
 Od bola strašna muklo bi zarežo.
"Šutite!" - rikne krvnik - "nije lako,
 Al potrebno je da tko ne bi bježo."
I nitko od nas glavom da potrese
I drugom slijepcu ljuti bol nanese.

Krvožednike smiri žičan lokot
 I umorni su u hlad bliski sjeli;
I začuo se vode mrzli klokot
 U žarku grlu, i glasno su jeli,
Ko poslije teška posla; zatim stali
Jedan sa drugim da se grubo šali.

Zaboravili kao da su nas:
 Zijevali, vjetre puštali su glasne.
"Eh, jednu malu vidio sam danas..."
 Dobaci netko, uz primjedbe masne.
I opet klokot hladna vina ili vode
Trgne slijepce - žica me probode.


III


U mome redu počela da ludi
 Neka žena. Vikala je: "Gori!
Ljudi, gori! Kuća gori! Ljudi!"
 A žica ljuto počela da pori
Nabreknute, grozne naše uši.
Na tla se žena ugušena sruši.

"Dupljaši! Ćore! Lubanje mrtvačke"
 Sove! U duplja dat ćemo vam žere
Da progledate! Vi, ćorave mačke!"
 Zareži pijan koljač kao zvjere
I slijepcu nožem odcijepi lice
Od uha što se zaljulja vrh žice.

Urlik i teški topot slijepe žrtve
 (Što bježeć kroz mrak uvis noge diže),
I brz trk za njom, sred tišine mrtve,
 I tupi pad, kad lovca nož je stiže
O, taj je spašen! - rekoh svojoj tami
Ne opazivši da nas vode k jami.

Srce je muklo šupljom grudi tuklo;
 Tad druga srce preko žice začuh.
Lupanje ludo naprijed nas je vuklo.
 (Što srce skaču kad u mraku plaču!)
I od te lupe progledah kroz rupe:
U jasnom sjaju misli mi se skupe.

I vidjeh opet, ko još ovog jutra,
 Duboku jamu, juče iskopanu.
Napregnuh sluh da čujem kad unutra
 Uz tupi udar prve žrtve panu.
Oštrom svijesti odlučuh da brojim:
Ja, pedeseti što u redu stojim.

I čekao sam. Skupljao sam točne
 Podatke: tko je već nestao straga,
Tko sprijeda - zbrajo, odbijao, dok počne
 Udaranje, padovi. Sva snaga
mozga u jasnoj svijesti se napregnu
Da promjene mi pažnji ne izbjegnu.

Negdje je cvrčak pjevo; oblak pokri
 Začas u letu sjenom cijelo polje.
Čuo sam kako jedan krvnik mokri,
 A drugi stao široko da kolje.
Sve mi to zasja u sluhu ko u vidu.
Sa bljeskom sunca na nožnome brdu.


IV


Kad prva žrtva počela da krklja,
 Čuh meki udar, i mesnata vreća
Padaše dugo. Znao sam: u grkljan
 Dolazi prvi ubod, među pleća
Drugi, a ruka naglo žrtvu grune
U jamu gdje će s drugima da trune.

Netko se mrtvo ispred mene složi
 Il iza mene, riknuvši od straha,
A ja udarce silnom svijesti množih,
 Odbijajući pale istog maha,
Mada sam svakog - što kriknu, zagrca -
Ćutio kao ugriz u dno srca.

Čovjek iz jame jeco je ko dijete,
 Tek priklan; cikto jezivo mu glasak.
Streptih da račun moj se ne pomete.
 Tad buknu u dnu bezdna bombe prasak.
Tlo se zaljulja. Klonuće me svlada.
Nestala u spas posljednja mi nada.

Al silna svijest pažnjom me opsjednu:
 U sluh se živci, krv, meso i koža
Napregli. Zbrojih trideset i jednu
 žrtvu; šezdeset i dva boda noža.
Slušo sam udar kojom snagom pada,
I meni opet vratila se nada.

Na jauk iz bezdna sada nova prasne
 Bomba uz tutanj. I mrtva tjelesa
Padahu sad uz pljuske manje glasne,
 Kao u vodu, povrh kaše mesa.
Uto oćutjeh da po krvi kližem.
Protrnuh: evo, i ja k jami stižem!


V


O vidio sam, vidio sve bolje,
 Ko da su natrag stavljene mi oči:
I bijelu kožu, i nož koji kolje,
 I žrtve (kao jagnjad što se koči
Časkom pred klanje, al u redu bliže
Korak po korak mirno k nožu stiže).

Bez prekidanja red se dalje mico
 - Ko da na čelu netko nešto dijeli -
Nit je tko viko, trzo se, narico;
 Na žezi strašnoj tih su nas želi
Ko mrtvo klasje koje jedva šušti.
(To se čula krv što iz grla pljušti.)

Korak po korak pošli smo; stali opet:
 Krkljanje, udar, pad i opet korak.
Začuh zvuk jače. Ukočen, ko propet,
 Stadoh. Na usni tuđe krvi gorak
Okus oćutjeh. Sad sam bio treći
Što jamu čeka u redu stojeći.

Strašna mi tama, od sljepoće gora,
 Sav um pomuti i na čula leže,
I za njom svjetlost ko stotine zora:
 Iskro! Strijelo! Plamene! Sniježe!
Silno svjetlo bez ijedne sjene,
Ko oštar ubod igle usred zjene.

Drug se preda mnom natrag k meni nago,
 Kao od grča; onda je zastenjo,
Naprijed posrno, uzdahnuo blago -
 I tihi uzdaj s krkljanjem mu jenjo.
Surva se, pljusnu kao riba Zine
Preda mnom prostor bezdane praznine.

Sve pamtim: naprijed zaljuljah se, natrag,
 Bez ravnovjesja - kao da sam stao
Jezive neke provalije na prag,
 A iza mene drugi ponor zjao.
Bijela strijela u prsi mi sinu,
Crna me šinu s pleći. U dubinu.


VI


U bezdanu uma jeza me okrijepi.
 Osjetih hladno truplo gdje me tišti,
Hladnost smrti da mi tijelo lijepi.
 Strah sviješću sinu: Neka žena vrišti!
U jami sam - tom ždrijelu našeg mesa;
Ko mrtve ribe studena tjelesa.

Ležim na lešu: kupu hladetine,
 Mlohave, sluzne, što u krvi kisne,
I spas sa jezom iz leda me vine:
 Svijest munjom blisne kada žena vrisne.
Okrenuh se, u groznici tad k vrisku
Pružih ruku: napipah ranu sklisku.

I prvi puta sva životna snaga
 Nad leševima stala da se skuplja;
Na vrisak skrenuh ruku, i u duplja
 Lubanje zaboh prste; tijela naga
Ko da su sva zavrištala u jami -
Sav pako jeknu jezivo u tami.

Bomba će pasti! Užasnuh se prvo;
 U grču strašnu zgrabih rukom niže.
Zakoljak nađoh grozan. Leš se rvo
 Sa mnom i na me počeo da kliže.
Krkljo mu grkljan u krvavoj rani;
Korake začuh i glasove vani.

O bože moj, zagrlila me žena
 Sad zagrljajem druge svoje smrti:
Kako joj koža lica nagrbljena...
 Starice! Bako! I uzeh joj trti
Koščate ruke, i žarko ih ljubih.
Činilo mi se: mrtvu majku ubih.

Čuo sam kako umirući stenje,
 I poželio ludo da oživi.
Sve leševe tad molih oproštenje.
 Oćutjeh tvrdu usnu gdje se krvi -
Obeznanih se. Kad sam opet skido
Mrak nesvijesti, još sam gorko rido.


VII


Ušutjeh. Sam sam međ truplima lednim,
 A studen smrti na leđa mi sjela,
Na udove. U ledu mrtvih žednim
 Vatrama nepca, jezika i ždrijela.
Led smrti šuti. U njem pako gori.
A nigdje vriska da samoća ori.

Taj grozni teret što na meni leži,
 Ni smrtnim ledom neće da priušti
Hladnoću grla; a biva sve teži:
 Odjednom skoro viknuh: voda pljušti!
Čujem gdje s vrha po truplima teče;
Ah, studen mlat! - al peče, peče, peče!

Po goloj koži, po leđnome jarku,
 Niz trbuh, prsa, slabine i bute
Potočić studen pali vatru žarku,
 Dube u mesu kanaliće ljute.
I kad na usnu mlazić žarki kapno,
Opaljen jezik kusnu živo vapno!

Puna je jama: Na lešine liju
 Vapno da živim strvine ne smrde.
O hvala im, nas mrtve sada griju
Plamenom svoje samilosti... Tvrde
Leševe ćutim: trzaju se goli,
Ko mrtve ribe kad ih kuhar soli.

Taj zadnji trzaj umirućeg živca,
 Taj čudni drhtaj na kojem sam plivo
Učini da sam blagosiljo krivca:
 O gle! još truplo kraj mene je živo -
To starica me hladnom rukom gladi,
Jer zna da moji ne prestaše jadi!


VIII


Kada se mrtvi val života stišo,
 Korake začuh ko daleku jeku:
Netko je jamu par puta obišo;
 I nasta mir ko mir u mrtvu vijeku.
pomakoh nogu, stegnuh lakta oba -
Ko grobar kad se izvlači iz groba.

Zaprepastih se: leševi se miču,
 Kližu nada me, polako se ruše -
Smiju se, plaču, hropoću i viču,
 Pružaju ruke i bijesno me guše...
Osjećah nokte, stražnjice, bokove,
Trbuhe, usta što me živa love.

Prestavljen stadoh. Stadoše i oni.
 Sad je težina manja. Mrtva noga
Pala mi preko ramena. Ne goni
 Nitko me više! - rekoh sebi; - To se
O vratu tvome splele ženske kose.

Prostrujo hladan zrak na moja usta
 Kroz sloj leševa: izlazu sam blizu!
I srknuh utopljenički: krv gusta
 kroz nosnice u grlo oštro briznu.
Smijo sam se - al da me netko tako
Nakreveljena vidje, taj bi plako

Il bi od straha sledio se, nijem
 Pred tom rugobom. Jer, što da se tješim:
Odsad će ljudi mislit da se smijem
 Kad plačem, i da plačem kad se smiješim.
Ta prazna duplja, gnijezda grozne tame,
Sjećat će svijet na crno ždrijelo jame.

I sama sebe osjećo sam krivim
 Što ostavljam u bezdnu te mrtvace,
Jer zrak je ovaj živ... a ja ne živim...
 I čekah da me opet natrag bace.
Al rana živim bolom: živ si! reče.
Sabrah se. Vlaga! S njom se spušta veče.


IX


O, nikad nisam očekivo tamu
 S tolikom čežnjom. Pazi! rosa kliže
Niz trupla dođe do mene, u jamu!
 Užaren jezik počeo da liže
Kaplje sa ruku, nogu mrtvih tijela
Što su se na me ko žlijeb nadnijela.

Pomamno sam i divlje se penjo,
 Gazio prsa i trbuhe grubo -
I kad bi mrtav zrak iz trbuha stenjo,
 Nisam već trno. Vuko sam i skubo
Dugačke kose, uspinjo se mesom,
Podjaren žeđom kao ludim bijesom.

Nisam osjećo bola, straha, stida;
 Obarah leš za lešom, grabih plazih
Po njima ko po zemlji što se kida.
 A možda svoju mrtvu sestru gazih,
Susjeda vukoh, lomih nježnu dragu.
Žeđ mi je dala bezumlje i snagu.

Kad sam se divlje iz jame izvuko,
 Zaboravih svijest, oprez, da l je mrko:
Tlom krvavim sam puzo, tijelo vuko
 Do trave: zvjerski, živinski je srko;
Uranjo u nju, jeo je i guto
I ko po rijeci livadom sam pluto.

Dozvah se: usta, punih trave, ležim,
 Gorim, ledenim: u teškoj sam mori.
Spasen! O, kamo, kamo sad da bježim?
 Zadrhtah: pjesma krvnikova ori.
Daleko. Našim mukama se ruga.
I mržnja planu. Ostavi me tuga.


X


Odjednom k meni miris paljevine
 Vjetar donese s garišta mog sela;
Miris iz kog se sve sjećanje vine:
 Sve svadbe, berbe, kola i sijela,
Svi pogrebi, naricaljke, opijela;
Sve što je život sijo i smrt žela.

Gdje je mala sreća, bljesak stakla,
Lastavičje gnijezdo, iz vrtića dah;
Gdje je kucaj zipke što se makla,
I na traku sunca zlatni kućni prah?

Gdje je vretena zuj, misir hljeba
Što s domaćim šturkom slavi život blag;
Gdje su okna s komadićkom neba,
Tiha škripa vrata, sveti kućni prag?

Gdje je zvonce goveda iz štale
Što, ko s daljine, zvuk mu kroz star pod
U san kapne; dok zvijezde pale
Stoljeća mira nad sela nam i rod.

Nigdje plača. Smijeha. Kletve. Pjesme.
Mjesec, putujući, na garišta sja:
Ugasnuo s dola dalek jecaj česme,
Crni se na putu lešina od psa...

Zar ima mjesto bolesti i muka
Gdje trpi, pati, strada čovjek živ?
Zar ima mjesto gdje udara ruka
I živiš s onim koji ti je kriv?

Zar ima mjesto gdje još vrište djeca,
Gdje ima otac kćerku, majku sin?
Zar ima mjesto gdje ti sestra jeca
I brat joj stavlja mrtvoj na grud krin?

Zar ima mjesto gdje prozorsko cvijeće
Rubi još radost i taži još bol?
Zar ima većeg bogatstva i sreće
Nego što su škrinja i klupa i stol?

Iz šume, s rikom gora, prasak muko
 Zatutnji. Za njim tanad raspršeno
Ciknu, ko djeca njegova. Pijuko
 Nada mnom zvuk visoko, izgubljeno.
Bitka se bije. Osvetnik se javlja!
Osvijetli me radost snažna poput zdravlja.

Planu u srcu sva ognjišta rodna,
 Osvetom buknu krvi prolivene
Svaka mi žila, i ko usred podna
 Sunce Slobode razbi sve mi sjene.
Držeć se smjera garišnoga dima,
Jurnuh, poletjeh k vašim pucnjevima.

Tu ste me našli ležati na strani,
 Braćo rođena, neznani junaci,
Pjevali ste, i ko kad se dani
 Široka svjetlost, kao božji znaci,
Okupala me. Rekoh: zar su snovi?
Tko je to pjevo? Tko mi rane povi?

Oćutjeh na čelu meku ruku žene;
 Sladak glas začuh: "Partizani, druže!
Počivaj! Muke su ti osvećene!"
 Ruke se moje prema glasu pruže,
Bez riječi, i dosegnuh nježno lice,
Kosu i pušku, bombu vidarice.

Zajecao sam i još i sad plačem
 Jedino grlom, jer očiju nemam,
Jedino srcem, jer su suze mačem
 Krvničkim tekle zadnji puta. Nemam
Zjenice da vas vidim i nemam moći,
A htio bih, tugo! - s vama u boj poći.

Tko ste? Odakle? Ne znam, al se grijem
 Na vašem svjetlu. Pjevajte. Jer ćutim
Da sad tek živim, makar možda mrijem.
 Svetu Slobodu i Osvetu slutim...
Vaša mi pjesma vraća svjetlo oka,
Ko narod silna, ko sunce visoka.


Ivan G. Kovačić
Margaritas ante porcos...

putnik

  • Novi član
  • **
  • Postova: 81
Odg: Poezija-Vama draga
« Odgovori #7 : Svibanj 27, 2010, 23:48:34 poslijepodne »
Ja sin sam tvoj

U plavo Bozje prijestolje
klicu zvuci s bogomolja!
To su pjesme zemlje moje
gdje huce gore i sume i polja.

Mila, sura i zestoka-
Bosna na zemlji krvavoj...
Cuvam Te kao i dva oka!
Ja sin sam tvoj,
zemljo!
Ja sin sam tvoj!

Tamo na uni-zlatno zrnce,
a na Drini-zora plava...
U Neretvi spava sunce,
niz ravnine se razliva Sava...

Krene li dusman ti na zide,
u san starih mezarova,
udarice na sehide,
sto krv ce liti za brda ova!

Mila, sura i zestoka-
Bosna na zemlji krvavoj...
Cuvam Tebe kao i dva oka!
Ja sin sam tvoj,
zemljo!
Ja sin sam tvoj!

Dzemaludin Latic