collapse

* Web kamera

* Vrijeme

Autor Tema: Lijepa rijec...  (Posjeta: 14484 )

0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.

ruzica

  • Početnik
  • *
  • Postova: 27
Lijepa rijec...
« : Ožujak 25, 2010, 17:45:41 poslijepodne »
Moderator: Tema je predvidjena za knjizevne odlomke, tekstove i citate koje zelite podijeliti sa ostalim forumasima. Ovaj post je prebacen sa teme Islam i njegove ljepote.

ZELENI SVATOVI (DA SE NE ZABORAVI)


Dobre ljude, u Džennet, na krilima nose meleki. Danas, na ovoj ravnici
potočarskoj, meleke nose ljudi.

Plove zeleni tabuti na rukama svojih zemljaka i najmilijih. Lelulaju se
kao brodići na morskoj pučini pri blagom vjetru. Sve jedan za drugim u
redu. Talasaju se na visini i blago plove, svaki ka svojoj vječnoj kući.



Ravnicom odliježu tekbiri:

- Allahu ekber!

Na tabutu broj 120, ispred mene, moja je nevjesta Zejna. Ja za njom, na
broju 125.

Obećah ti, Zejna, da će nam svadba biti velika i nadaleko čuvena. Htjela
si puno svatova, da se zna kad se udaje gizdava Srebreničanka. Evo,
vidiš koliko danas imaš svatova! Tačno 505! Idu ispred tebe i iza mene.
Ja i ti nismo daleko. Vidim ti krajičak tabuta. Nose te na stotine
djeverova. Tebe, moju ljepoticu Zejnu, s dugom kosom niz leđa, sve do
pasa, i krupnim crnim očima. Stidljivo si me pogledala, ljepotom si me
zaludila, začarala. Zakleo sam se da neću drugu osim tebe.



- Ne osvrći se, Zejna! Tu sam, na tabutu broj 125. Evo te pratim.
Sramota je od ovoliko ljudi da pogleduješ gdje sam.

Ti se ipak, osvrćeš, je li? Kao kad si me čekala, pod bagremom, na prvom
sastanku. Malo sam okasnio. Kosio sa babom livadu. Velika bila livada,
kao stadion. Nikad mi se nije učinila ni širom ni dužom. Žurio sam da ne
zakasnim, pa sam kosio kao da mi je trava krvnik. Sav sam drhtao od
sreće i žurbe da ti stignem. Pred očima mi tvoje oči, lice i osmijeh s
bisernim zubima. A imala si i jedan zub malo ukoso, pa je nekako još
više davao čar tvome osmjehu. Hiljade mrava mi je gmizalo tijelom, kao
da sam stajao na mravinjaku. Al u meni milina, iako su mravi po meni.

Eh, šta je trave bilo, Allahu mili! Ko da nismo kosili od lani. Ja bih
livadu i travu najradije zapalio, da je nema. Mahao sam kosom i puho na
nos. Znoj mi curio niz leđa i lice, a vrelina palila mozak. Da li od
vreline ili miline što na tebe mislim? Ne znam.

- Što si to zastala, Zejna? Naprijed, sultanijo moja!

- Allahu ekber! Allahu ekber!

Odjekuju ravnice potočarske. Evo zelenih svatova! Sad ćemo mi, sad!
Čekaju nas dolje na hiljade nepomičnih sretilaca u bijelom kamenu.
Čekaju i ljudi, ko da je vašarski dan. Nikad nisam vidio više sretilaca.

- Evo nas 505 tabuta!

Idu zeleni svatovi, izvađeni iz zemlje i opet će zemlji. Mi među njima,
kao u stroju, jedan za drugim. Na bratskim rukama.

Svojom krvlju pišemo bošnjačku historiju za buduća pokoljenja. Nek se
pamte zločini nad nevinim i golorukim. Neka vječna opomena budu naši
nišani.

- Vidiš li, Zejna, kako sunce danas sija? Obasjava nam zeleni pokrov i
grije kosti. Jučer je lila kiša, prolamalo se nebo. Nebo plakalo s
Bosnom za nama.

Ispred mene si, ljepotice moja, kao ono kad smo sa školom išli na izlet.
Tada si išla naprijed i osvrtala se da me zaneseš crnim očima. Gledala
si da li te pratim i bježala mi. Bila si lijepa, nemirna curica! Gledo
te ja, a gledo i Zijo. Meni bilo krivo. Najradije bih ga udavio.

- Zejna, kćeri moja! Radosti majčina! Žalosti moja!

- Hrabro, Zejna! Sve majke plaču kad udaju kćer!

Punica baš vrišti. Boli, bezbeli. Ode joj Zejna u drugu kuću, zanavijek.

- Plačeš, Zejna, je li? Žališ što ti nevjestačko ruho nije bijelo.
Sramota bi bila da si sama u bijelom. Svi smo prekriveni zelenim. Nemaš
ni cvijeće, veliš. Bit će i cvijeća, samo polahko. Mezar će ti cvijećem
okitit, narod bosanski.

Ja te gledam svu u svili i kadifi, onoj što je moja majka za tebe
spremala. Na grlu ti niske od merdžana, na rukama zlatni belenzuci. U
kosi ti biseri prosuti i almasli grana. Za mene si okićena i nagizdana.

- Tu sam ja, Zejna, odmah iza tebe. Ne brini!

Rekla si da me nećeš dugo čekati, a čekala si. Krila se iza stabla
bagrema i gledala niz livadu. Ja se prepo, mislio otišla si. Kleo sam
travu i livadu. Vallahi, i babu, nek mi Bog oprosti. Zapeo da se sve
pokosi, kao da je pred Kijamet.

Ugledao sam ti krajičak haljine. Nisi se mogla sakriti. Iza leđa sam ti
prišao, zatvorio oči i mislio da je svijet stao. Sve je bilo u sekundi,
kao san.

Od tada sam tvoj i samo tvoj. Danas sam mladoženja, Zejnin Meho, na
tabutu broj 125.

Svatovi su ti odabrani. Za tobom je tvoj stari učitelj, za njim komšija
Ramo, pa matičar Salko, pa doktorica Adila, pa ja. Svi oni koji su ti
dragi i koje si voljela. Mirni svatovi, koji ne pjevaju nego tiho k
Džennetu odlaze. Tamo, u baščama džennetskim, nastavit ćemo one naše
razgovore. Nisam čuo šta si mi ono šapnula kad smo se rastajali. Reći
ćeš mi kad stignemo...

Žao mi što ne ponijeh onu mahramu što si vezla i dala mi kao vjeridbeni
biljeg. Mogao sam zatisnuti ranu. Krv mi od kuršuma šikljala kroz prsa.
Ne mogadoh zaustaviti mlaz, no isteče iz mene poput izvora. Ja umirao i
mislio na tebe, Zejna, ko i sad što mislim.

- Meho, sine! Oči moje, ugašene zanavijek! Što ostavi majku, živote
moj!?

- Polahko, majko! Čut će te svatovi! Sabura imaj, starice moja! Tu sam,
majko, na broju 125. Zapamti, stara! Kad pronesu tabut što miriše na
jorgovan, to je, majko, nevjesta moja. Moja Zejna!

- Allahu ekber! Allahu ekber!

Ječe Potočari! Plače Bosna, kune Srebrenica!

Djevojke u bijelom pjevaju Srebrenički inferno.

- Lanetosum! – odjekuje ravnicama bosanskim. Pjesma je kletva. Da se
upamti i ne zaboravi.

Tabuti danas pričaju, pišu i kunu. Ne tabuti! Svatovi, zeleni!

- Ne osvrći se, lijepa Srebreničanko!

Neka nijesi otišla, a molio sam te: „Idi, Zejna, spasi se!“, govorio sam
ti. „Neću ja bez tebe. S tobom ću i u crnu zemlju.“ Danas mi milo što
smo zajedno.

Nismo mi umrli, Zejna. Živjet ćemo do Sudnjeg dana. Spominjat će nas
naša nerođena djeca. Sanjao sam da ih imamo četvero. Dvije curice i dva
sina, jednako. Nadijevao sam im imena znajući da će biti lijepa, na
tebe. Kćeri starijoj dao sam ime Medina, a mlađoj Fatima. Sinovima Hasan
i Husejn. To mi je bila želja.

- Djeco moja, nerođena! Zejna moja, nesuđena!

- Zejna, kćeri moja! Zastani majku da vidiš?! Rano moja!

Zejna je bila i moj život, pa ne plačem.

- Ahmo, Meho, Zejna, Osmo, babo, sine...

- Kakvi su ovo vapaji? Ko to naše svatove zove?

Šta mi to poručuješ otud, Zejna? Ne čujem od vriska. Ne vidim od bola!
Reći ćeš mi tamo kad stignemo.

Je li te boljelo, Zejna? Mene nije. Ja vidio tvoje oči i mirisao ti kosu
zakićenu tek ubranom ljubičicom. Mislio na vodu koju sam s česme pio
onda kad si ti točila. Prskala mi krv iz rane po licu, a ja mislio da me
ti polivaš. Samo sam zatvorio oči i gledao te. Malo me boljelo u
prsima, kao kad bih brzo kosio. Pomalo sam i umoran bio, kao ono kad sam
tebe jurio uzbrdo.

- Naljutila si se jednom. Sjećaš se?

Lijepa si kad se naljutiš. Trčao sam za tobom kao lud, da te razljutim.
Jedva te, zadihan, stigoh. Bila si rumena u licu, vrela. Ličila si na
rascvjetalu ružicu.

- Ne volim te!

- Lažeš!

Lagala si, znam. Sad se okrećeš i tražiš me. Vidiš da si lagala kad si
rekla da me ne voliš.

- Jesi li čitava, Zejna? Volio bih da jesi. Meni nedostaje jedna noga.
Kažu, naći će je kasnije. Neka, nije mi ni važno.

Je li ti ostao makar pramen kose?

Skinuli ti, veliš, vjerenički prsten? Kad stignemo tamo, dat ću ti još
ljepši. Pravi džennetski, sa alem-dragim kamenom.

Umro sam lahko. Kao da sam potonuo u neki lijep san. Oko mene na stotinu
raznih ptica i mirisi šumskog cvijeća. U ušima ezani, a na usnama
šehadet. Uspio sam se prije smrti abdestiti zemljom.

Mislio sam na tebe, na majku i dragog Boga, dž.š.

Eno, vidim majku u gomili ljudi. Pada, a neko je drži za ruke i zalijeva
je vodom.

- Polahko, starice moja! Tu sam ja! Evo me! Sad ću ja, sad! Još nije na
mene red! Prvo Zejna, pa ja.

Da li ovo kiša pada, te vlaži kosti moje, ili suze iz suhih kostiju
kapaju od žalosti za milom majkom? Ostala je sama starica moja.

- Što drhtiš, Zejna? Strah te kabura, je li? Ne plaši se što su stali
svatovi naši! Na redu je ukop tabuta broj 120, na tebe, Zejna. Selam
nazovi pragu vječne kuće tvoje. Prostrijet će ti hurije mehke svilene
dušeke i zakitit će ti kose srmali granom, umjesto majke moje. Pjevat će
ti džennetske ptice pjesmu jaranica tvojih. Prihvatit će te meleka
bezbroj, umjesto djeverova naših. Namirisat će djevojku čednu sa stotinu
mošusa.

Ne boj se, nevjesto moja!

Jorgan će ti biti krvava zemlja bosanska. Iz nje će nići cvijeće prkosno
i mirisno.

Ostaj u miru, nevjesto moja. Doći će noćas duša moja kod duše tvoje.



Binasa Čolaković



senija

  • Stalni član
  • ***
  • Postova: 169
  • Spol: Ženski
  • volim -dakle postojim
Odg: Lijepa rijec...
« Odgovori #1 : Ožujak 25, 2010, 21:34:14 poslijepodne »
Ništa tužnije a istinitije nisam odavno pročitala,ovo treba svako pročitat svome djetetu,i nedat da padne u zaborav...
idemo dalje uz Božiju pomoć

gersilias

  • Stalni član
  • ***
  • Postova: 173
Odg: Lijepa rijec...
« Odgovori #2 : Travanj 10, 2010, 21:29:56 poslijepodne »


IMA JEDAN BOSANAC

Pametni su ovo ljudi. Primaju nerad od Istoka, ugodan život od Zapada; nikuda ne žure, jer sam život žuri, ne zanima ih da vide šta je iza sutrašnjeg dana, doci ce što je odredeno, a od njih malo šta zavisi; zajedno su samo u nevoljama, zato i ne vole da cesto budu zajedno; malo kome vjeruju, a najlakše ih je prevariti lijepom rijeci; ne lice na junake, a najteže ih je uplaštiti prijetnjom; dugo se ne osvrcu ni na što, svejedno im je što se oko njih dešava, a onda odjednom sve pocne da ih se tice, sve isprevrcu i okrenu na glavu, pa opet postanu spavaci, i ne vole da se sjecaju niceg što se desilo; boje se promjena jer su im cesto donosile zlo, a lako im dosadi jedan covjek makar im cinio i dobro.

Cudan svijet, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi te, ismijava plemenita djela a pamti ih kroz mnoge pasove, živi i nadom i sevapom i ne znaš šta nadjaca i kada. Zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni i sve izmedu toga. A povrh svega moji su i ja njihov, kao rijeka i kaplja, i sve ovo što govorim kao o sebi da govorim.

A mi nismo niciji, uvijek smo na nekoj medi, uvijek neciji miraz. Zar je onda cudno što smo siromašni? Stoljecima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro necemo znati ni tko smo, zaboravljamo vec da nešto i hocemo, drugi nam cine cast da idemo pod njihovom zastavom jer svoje nemamo, mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo, najtužniji vilajet na svijetu, najnesretniji ljudi na svijetu, gubimo svoje lice a tude ne možemo da primimo, otkinuti a ne prihvaceni, strani svakome i onima ciji smo rod, i onima koji nas u rod ne primaju.

Živimo na razmedi svjetova, na granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije, kao na grebenu. Sila nam je dosadila, i od nevolje smo stvorili vrlinu: postali smo pametni iz prkosa.

Šta smo onda mi? Lude? Nesrecnici? Najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni s kim istorija nije napravila takvu šalu kao s nama. Do jucer smo bili ono što želimo danas da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti.

Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaceni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više toka ni ušca, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjecanjem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadništva, necemo da gledamo unazad, a nemamo kamo da gledamo unaprijed, zato zadržavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog rješenja. Preziru nas i braca i došljaci, a mi se branimo ponosom i mržnjom.

Htjeli smo da se sacuvamo, a tako smo se izgubili, da više ne znamo ni šta smo. Nesreca je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i necemo iz nje. A sve se placa, pa i ova ljubav. Zar smo mi slucajno ovako pretjerano mekani i pretjerano surovi, raznježeni i tvrdi, veseli i tužni, spremni uvijek da iznenadimo svakoga, pa i sebe?

Zar se slucajno zaklanjamo za ljubav, jedinu izvjesnost u ovoj neodredenosti? Zar bez razloga puštamo da život prelazi preko nas, zar se bez razloga uništavamo, drukcije nego Ðemail, ali isto tako sigurno. A zašto to cinimo? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno, znaci da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka nam cast našoj ludosti!

Meša Selimovic


ruzica

  • Početnik
  • *
  • Postova: 27
Odg: Lijepa rijec...
« Odgovori #3 : Travanj 12, 2010, 22:25:17 poslijepodne »
 LJUBAV I VRIJEME

Postojaše jednom jedan otok, a na njemu živješe sve vrste osjećanja: sreća, tuga, znanje te među ostalima, i ljubav.

Jednoga dana bi svima objavljeno da će otok potonuti te svi sačiniše čamce i napustiše otok. Osim ljubavi. Jedino je ljubav ostala.
Željela je ostati sve do posljednjega trena, samoga kraja. Kad je otok bio gotovo potonuo ljubav odluči zatražiti pomoć.

Bogatstvo prođe pored nje u ogromnom brodu. Ljubav upita: „Bogatstvo hoćes li me povesti sa sobom?“
„Ne, ne mogu“, odgovori bogatstvo, „mnogo je zlata i srebra na mome brodu. Za tebe nema mjesta.“

Ljubav odluči pitat taštinu koja također prolaziše pored nje na predivnome brodu.
„Taštino, molim te, primi me na brod!“
„Ne mogu ti pomoći. Sva si mokra, možeš mi oštetiti brod“, odgovori taština.

Tu negdje blizu bijaše i tuga te i nju ljubav zamoli:“Tugo, primi me kod sebe na brod!“
„E ljubavi, tako sam tužna da moram biti sama.“

Sreća prođe pored ljubavi ali bijaše tako vesela da je čak nije ni čula kako zove.

Iznenada isrsnu nešto:„Dođi , ljubavi, ja ću te povesti.“
Bijaše to jedan starac. Tako sretna i vesela ljubav čak zaboravi upitat starca gdje idu. Kada su pristali starac ode svojim putem.
Svjesna koliko duguje tom starcu ljubav upita znanje, također jednog starca: „ Ko mi je ovo pomogao?“

„ Bilo je to vrijeme“, reče znanje.
„Vrijeme?“, začudi se ljubav. „ Zašto mi je ono pomoglo?“

Znanje se nasmiješi zračeći velikom mudrošću i odgovori: „Jer je samo vrijeme sposobno shvatiti stvarnu vrijednost ljubavi.“

Hafizović A.                                                                                                           

senija

  • Stalni član
  • ***
  • Postova: 169
  • Spol: Ženski
  • volim -dakle postojim
Odg: Lijepa rijec...
« Odgovori #4 : Travanj 22, 2010, 10:34:52 prijepodne »
Ovo je nešto tako poučno ,da sam pročitala u jednom dahu,hvala ti Ružice što nalaziš ovako mudra djela.
idemo dalje uz Božiju pomoć

ruzica

  • Početnik
  • *
  • Postova: 27
Odg: Lijepa rijec...
« Odgovori #5 : Lipanj 23, 2010, 18:35:31 poslijepodne »
TRI BRATA

Zivio jedan covjek zajedno sa svoja tri brata. Jedan dan dodje mu iznenadna vijest da mora ici na jedan tezak put. Covjek se zabrinu, pa se obrati jednom bratu, da mu pomogne na tom putu, ali mu brat rece da mu ne moze pomoci, da on ima svoj zivot i svoje obaveze.

Covjek se obrati drugom bratu, pa mu ovaj rece da mu ni on ne moze puno pomoci. Na kraju vidjevsi da mu nema pomoci od ova dva brata, covjek se obrati trecem bratu, sa istom molbom, pa mu treci brat rece:
"Ja sam s tobom uvijek bio i nisam te napustao, tako da cu i ovaj put krenuti sa tobom".

Tada rece covjek:
"Ja sam od sve brace najmanje mislio na tebe i najmanje sam ti paznje poklanjao, a sad me ova dva brata ostavise. Eh, da sam bogdo ranije znao da si mi tako dobar prijatelj, vise bi se brinuo o tebi."

Ovome covjeku je , u stvari, dosla smrt i to je taj teski i iznenadni put na koji je morao ici.
Njegov prvi brat je njegova familija, drugi brat je njegov imetak a posljednji brat su njegova djela.

Rekao je Allahov Poslanik Muhammed saws:
"Umrlog (na dzenazi) prate tri stvari: njegova porodica, njegov imetak i njegova djela. Dvoje se vraca, a jedno ostaje sa njim, vracaju se porodica i imetak, a s njim ostaju njegova djela".

senija

  • Stalni član
  • ***
  • Postova: 169
  • Spol: Ženski
  • volim -dakle postojim
Odg: Lijepa rijec...
« Odgovori #6 : Srpanj 19, 2010, 22:26:37 poslijepodne »
jako poučno,kamo sreće da često pomislimo bar ,da če nas ljudi pamtiti samo po našim djelima,a svi moramo poći na taj daleki put,,jednog dana,,,
idemo dalje uz Božiju pomoć

ruzica

  • Početnik
  • *
  • Postova: 27
Odg: Lijepa rijec...
« Odgovori #7 : Studeni 26, 2010, 19:07:46 poslijepodne »
"Mustafa"

"Bogati Mustafaga što što se ti nikada ne oženi?" Upita babo dedinog komšiju kada smo posljednji put bili kod njega u posjeti u selu kod Goražda.
Mustafa vitalan starac. Prosijed, sivih uredno potkresanih brkova. Izboranog lica, djeluje mnogo stariji nego što stvarno jeste. Hrama na lijevu nogu, ostala kraća od teškog ranjavanja u posljednjoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Mustafa jako povuče dim ********rete, zakašlja se, malo zašutje, zagleda se u daljinu i započe priču:

"Eh, draga djeco nerado se toga i sjećam, a kamoli da pričam. Ali eto kazat ću vam da znate. Imate i vi sad tu djecu, a vala pričajte kome gotd hoćete."

Ponovo kratko zašutje, nekoliko puta kapcima sakri oči, zapali novu ********retu i nastavi:

"U baba nas bijaše sedmero djece, nas četiri brata i tri sestre. Ja najstariiji i čim sam malo odrastao većina tereta pade na mene. Radio sam sve poljske poslove, i pomagao oko odgajanja braće i sestara. Završih samo četiri razreda škole, i dva razreda mekteba, babo ne dade dalje, kaže: 'Šta će ti škola od 'volike zemlje. Dosta je da se znaš potpisati i da znaš klanjati' Dvije sestre, Rabija i Raza nisu ni išle u školu, babo ih ne htjede spremiti, Esma završila četiri k'o i ja, Rašid osmoljetku, a Osman i Hajrudin završili zanate u Saraj'vu.

Vrijeme prolazilo, a mi rasli. Ja stasah u pravog mladića pa počeh sa momcima iz sela ići po teferičima i sijelima. Za Bajram bijaše teferič u Rešetnici kod džamije. Kolo igra. U njemu stotinu djevojaka. Pogled mi se zaledi na Mejri, najmlađoj šćeri rahmetli Mehage iz Orahovica. Sačekam da kolo stane pa joj sa zebnjom priđem. Kažem joj nekoliko riječi, a ona kao da jedva dočeka i tako počesmo ašikovati. Do akšama ostadosmo zajedno i dogovorismo novi sastanak na teferiču za tri hevte na Vidikovcu.


Sutradan neko babi kazao da sam našao curu. Pita me koja je, a ja kazah. On planu, kaže: 'Od toliko cura ti naš'o Mehaginu šćer! Znaš li ti bolan kol'ko je on im'o čeljadi, šestero muške djece i tri šćeri. To je puka sirotinja namaš o'kle uzeti čaperka miraza. Zaboravi na tu curu.' Pogodiše me babine riječi i rekoh mu kako je poštena i vrijedna njihova porodica, a što će mi miraz pored ovolike naše zemlje. Bez obzira na njegove riječi ja samo dane brojim do teferiča na Vidikovcu. Dođe i taj dan. Ja se opremim, opremim kojna sedlenika i na teferič. A tamo Mejra. Nije u kolu, već ispod krošnje dozrele trešnje u hladu sjedi u društvu sestre i stare majke. Ustade kad me vidje, i onako rumena, zarumeni se još više. Meni srce zaigra u njedrima i učini mi se, a i sad mislim da nikada ništa nisam vidio ljepše. Priđoh. Nazvah selam, majka i sestra odgovoriše, a Mejra se zbuni pa ne reče ništa. Sestra i majka se malo izmakoše a mi ostadosmo u hladu trešnje, ašikujući sve do samog akšama, dok je majka nije povela kući. I sad kada prođem putem ispod trešnje kao da mi nož srce para. Trešnja ostarila kao i ja, a uspomene tako svježe. Kao od jučer. Ispod njene krošnje kovali smo planove i radovali se životu. Obećasmo da nećemo jedno drugo nikada napustiti. Sa teferiča svratih kod tetke na večeru, a odatle, iza jacije pravo Mejri pod pendžer. Kucnem, ona otvori kanat, a na onoj mjesečini još ljepše nego što je bila danas. Do kasno u noć ašikovasmo. Došao ja kući, pred sabah, mlađa braća i sestre spavaju, a ostali sjede uz ognjšte i piju kahvu. Nazvah selam, niko ne odgovori osim majke, a babo je pogleda poprijeko. Pitam šta nije uredu, zašto šute? Babo započe: 'Rekoh li ti ja Mustafa da se okaniš one cure, a ti ništa. Nedam ti više konja da jašeš, a ni na teferiče nećeš više ići. Nema više ni novije čakšira ni košulja. Ja ti zagled'o Himzibegovu šćer, sa njim prič'o i on bi je rado dao u našu kuću, stio najesen da idemo da je prosimo da te čeka do iza vojske, a ti k'o ćorav trčiš za dimijama Mehagine šćeri.' Ja se naslonuo na dovratnik pa sebi ne mogu da dođem, pomislih ko mu načas prije kaza da sam bio sa Mejrom. Pođoh da čučnem, a majka mi prinese tronožac. I ja odlučih odgovoriti babu na njegove riječi pa kažem: Slušaj babo dvadeset i jednu godinu ti se nisam pritivriječio, slušao sam te i poštovao onako kako i dolikuje da dijete poštuje roditelja, i dalje ću te poštovati, ali nek znaš ovo: Neka za mene nema više konja sedlenika, nek' nema teferiča, nek' nema novih čakšira i košulja, ali da znaš babo da za mene nema ni cure osim Mejre, najmlađe šćeri rahmetli Mehage iz Orahovica. Babo nage fildžan i reče da mu se mičem s očiju.


Nije danima razgovarao sa mnom samo naređivao šta treba raditi. Kraj ljeta i teret poljskih radova teško se podnosio. Nisam više išao na teferiče, Mejru sam vidio dva puta na Ustiprači kad smo prodavali kukuzuze. Poruke nam je prenosila moja najmlađa sestra Esma idući u školu. Sve poslove posmirih i u samu jesen dobih poziv u vojsku. Rabiji babo našao priliku i udade je u preko njene volje u selo Kukavice kod Rogatice. Svima nam bijaše zao osim babu, što Rabiju odvedoše plačući. Dođe vrijeme da pođem u vojsku. Po Esmi poručim Mejri kad voz polazi ne bi li došla. Gledam na stanici i k'o da me sunce ogrija kad je vidjeh.

Uspjeli smo kratko prozboriti i dogovoriti se da me čeka. K'o da je sad gledam drži sestru ispod ruke, a krupne suze valjaju se niz rumene obraze. Odoh i nevratih se za godinu i po. Nisam joj pisao. Nije Mejra znala čitati, nije nikad išla u školu. Malo je koje žensko dijete u našim krajevima u taj vakat išlo u školu. Esma mi je pisala što bi joj Mejra rekla, a ja sam kratko odgovarao i pitao, plašeći se da pismo babu ne dođe u ruke. Vratih se iz vojske i u akšam vozom dođoh na našu stanicu. Pomislim; idem Mejri pod pendžer, a mojima ću reći da sam došao jutarnjim vozom. Kucnem, pendžer se otvori, Mejrina sestra pita ko je? Iz mraka prozborih tiho; Salkan iz Spahovića, može li Mejra izaći na pendžer. Ona mi odgovori da ne može jer Mejra ima momka i neće da priča s drugim. Obuze me još veći žar i uvjerih se da Mejra zaista nije htjela drugog. Nasmijem se i kažem ko sam, a ona nestade. Malo zatim pojavi se Mejra, k'o gorska vila. Eh da mi je bilo da joj ruku dotaknem, ali u taj vakat djevojci se nije moglo prići. Bez obzira na to ja svoje srce napunih pogledom i razgovorom sve do zore. Rano dođoh kući, radosti nije bilo kraja zbog mog susreta sa porodicom. Pitam za novosti, a majka poče plakati, kaže: 'Hoće ti babo da uda Razu za Rabijina djevera,a ona nije rada. Naručio svatove uza hevtu, u petek koji prvi dođe.' Bi mi žao, a žao mi što se i babo nije promijenio prema svojoj djeci. Udade se Raza onako kako je babo htio. Proljeće. Puno poslova, pa se ne može nigdje ni otići. Esma završila četiri razreda, ne ide dalje u školu pa ne može ni poruke Mejri prenositi. A babo k'o prije ne da spomenuti Mejru. Negdje u po ljeta kaže: 'Mislio sam najesen da vas obadvojicu oženim', misleći na Rašida i mene. Ja pomislih došao tobe pa će dozvoliti da uzmemo djevojke po želji, ali jok on po svom. S Mejrom sam se tokom ljeta sretao nekoliko puta, kad bi nam vrijeme i mjesto dozvoljavali. Podjesen babo oženi Rašida, zapravo udede ga. Dade ga naženistvo Halilovoj jedinici u Obradovića, bila starija od njega osam godina. Ja neću, kažem mu, neću nikoga do Mejru, a on neda pa neda. Vrijeme prolazilo, druga dva brata odoše na zanat u Saraj'vo.

Esma stasala u djevojku pa joj babo našao priliku kao i sestrama, ali ona pobježe za Hasana u Ustikolinu i živjela je daleko bolje od svojih sestara. Babo se naljutio dvije godine joj nije dao predase, a ruho joj nikada nesprmi. Sada sam se s Mejrom viđao javno po teferičima i sijelima, nismo se višekrili. Prođoše godine, svi naši vršnjaci se poženili i poudali, a mi smo bili prozvani kao stari momak i djevojka. Osman i Hajrudin završili zanate i zaposlili se. Oženili koga su htjeli njima se babo nije petljao, zapravo nije ni mogao. Hajrudin uzeo ženu druge vjere. Babo kaže; 'taka mu sudbina.' A meni neda, stao mi na put sudbini. Tobe Ja Rabi miješa sa u Božije. Ne bilo ga stid, volio je dunjaluk i imetek. Isto k'o da je mislio da nikad neće leći na onaj tabut, i kad više od imetka neće imati koristi. Pitah ga još jednom već u podmaklim godinama da dovedem Mejru, a on će: 'Šta si ćordis'o za tom starom usjeđelicom, da je valjala udala bi se
davno, eno ima Himzibeg još jednu šćer pa bujrum.' Kako bolan babo možeš da je nazoveš usjedjelicom, a mene čekala, zbog tebe ostarila i ostala neudata. Majka smože snage pa ga zamoli: 'De Hasane tako ti Boga jedinog nek uzme tu devojku, vidiš li bolan ostat će nam sam.' 'Stara ne pitam te ništa i šuti ne petljaj mi se u planove', reče babo. Odem Mejri pod pendžer, ali umjesto nje izađe snaha i kaže da više ne prilazim njihovoj kući i da oni neće da ih ja uznemiravam čitav život, još dodade: 'Ako hoćeš vodi je, ako nećeš ne dolazi više.' Sretim je na jednom teferiču, nikad je nisam vidio tužniju, plačući započe priču. 'Mustafa ja više ne mogu ovako. Otkad mi je majka umrla snahe mi ne daju mira, kažu da sam valjala udala bi se do sada, ama samo što me ne istjeraju iz rođene kuće. Nikada nisam imala momka do tebe, nikoga nisam voljela osim tebe i voljet ću te do smrti. Ali Mustafa ako me iko zaprosi ja se moram udati ili ću u Drinu skočiti.' Nije prošlo ni tri hevte, Mejra se udade za nekog udovca sa petero djece negdje u selo kod Foče. Za mene se svijet srušio, nade su nestale, a bol teška. Danima ni sa kim nisam govorio, niti jeo. Samo je majka tugovala zbog mene. Poslije nekog vramena riješim se zaposliti. Trabao sam i ranije, ali otac nije ni to dao. Nisam mogao samovoljno u onaj vakat to je bilo nemoguće. Sramota je bilo bez očeve dozvale uraditi bilo šta važno. Zaposlim se na željeznicu u Ustiprači. Po danu radim, a uveče idem u Goražde u večernju školu da završim osmoljetku.


Eh, kud se prije nezaposlih, uzeo bih Mejru, pa ako babo ne bi dao u kuću napustao bih ga kad bi bilo sto sramota. Umrije mi majka i ostadoh sam sa ocem. Išao sam na posao, radio poljske
radove i snalazio se kako znam. Jednom mi babo Reče: 'Mustafa sine teb'o bi se oženiti. Vidiš teško nam je bez ženska u kući. Uzmi sine koga ti srce želi, a i ovo imanje ću sve tebi prepisati, vidiš sve se razišlo samo me ti paziš.' Štato zboriš babo pitam? Kasno babo, kasno mi Izun dade. Moje srce više ne želi, a nemoj mi ni imanje prepisivati da se s braćom zavađam. I ne treba mi, da mi butum Bosnu daš džaba kad mi Mejru nedade. Uzdahnu babo duboko i bolno uvidje u svojoj dubokoj starosti da mnogo pogriješio. Dvije godine iza majčine smrti preseli i babo na ahiret. U nas je običaj na dženazama da efendija pita: 'Hoćemo li mu halaliti?' Vala nikad nisam čuo da neko rođenom ocu ne halali. Ja mu halalih, a valja račune polagati pred Svevišnjim. Dočekah i penziju na željeznici, šta bih da mi je nije danas. Ono mi babovo imanje ostalo gori u entitetu okupirano i oteto. Nisam smiran otići da ga obiđem, a kamoli da radim na njemu. Mejru pred sami rat vidjeh u Foči na pijaci. Lice svehlo, a ispod šamije vire prosijedi pramenovi kose. Ali svejedno, ostale one crte lijepog lica pa mi u očima ista k'o prije trideset godina. Stadosmo i prozborismo, kaže: 'Mustafa ti bolji od mene, ne oženi se, a što bolan kako ćeš sam?' Slegoh ramenima i rekoh: kad nisam s tobom bolje i sam. Mejra vodi dječeka od sedam godina. Rodila sa onom udovcem, dala mu ime Mustafa. Prošetasmo Prijekom Čaršijom i rasadosno, nekako sa sjetom, rastadosmo se, baš kao nekad prije ispod one tek dozrele trešnje. Nikad više nisam vidio Mejru . Četnici je zajedno sa malim Mustafom zaklali i bacili u Drinu. Kada sam to čuo naglas sam prozborio: Eh, babo, babo kud ćeš na onaj svijet?

Indira Delić

ruzica

  • Početnik
  • *
  • Postova: 27
Odg: Lijepa rijec...
« Odgovori #8 : Studeni 26, 2010, 20:35:49 poslijepodne »
Bosno moja

Eh, rođena moja! U obzorju ranog sabaha ja vidim beskrajne , daleke sjene tvoje plemenite i dobrotom ispunjene duše.Kao da uz pritajeni šum plahovitih rijeka čujem otkucaje saza , zvuk harmonike i neobično lijepu pjesmu čobanina.
Ti jedna i jedina! Ovjenčana dovama sa šerijetskih vjenčanja , probuđena ezanom vještog mujezina , uspavana ilahijama , kasidama i snažnim HU sa derviških zikira . Krvare ti rane , Bosno moja. Ali svejedno mlada si i rumena kao nevjesta ispod duvaka i skrivaš ljepotu u njedrima . Jer, svaku ranu ti cjeliva i liječi ljepotica bosih nogu i rosom umivenih obraza, odrasla u tvome naručju , zadojena bistrim vrelom iz tvojih njedara , stamena kao kamen bosanski. Svaka od njih je pjesnikinja Umihana što sevdahom svoga srca mami i pritajeno priziva uzdahe zaljubljene mladosti.
Dušmani su te izranili , najrođenija , oskrnavili kulturnu baštinu staru stoljećima , uništili ognjišta i iz toplih gnijezda rastjerali uplašene ptiće. koji se rasprhutaše po cijelom svijetu , ali je tvoje dostojanstvo ostalo čvrsto kao Ajvaz-Dedina pećina .
Nisu mogli u tebi uništiti Safvet-bega Bašagića , Ilhamiju, Maka Dizdara, Musu Ćazima Ćatića, Hasana Kjafiju Pruščaka, Gazi Husrev-bega i mnoštvo heroja koji su perom učinili da budeš neuništiva i vječna .
Ali si i izrodila , odnjihala i bošnjačkim duhom zadojila sokole koji se puškom brane.Hrabro gazije , Đerzeleze, Gradaščeviće, naučila si da na svoj toprak dušmaninu ni blizu ne daju prići , i da se pored puške brane tekbirom , dovom i ajetima iz Kur'ana.
Od zvuka "Allahuekber" srce bošnjačko zastrepi , pa se čini, domovino moja, da se šuma pokrene , a rijeke zapale čudnom vatrom iz tvojih grudi i u trenu bude što biti ne može.
Natopljena si jetimskim suzama , prekrivena šehidskim mezarima , napunjena jecajima ožalošćenih majki , uzdasima hudovica ,ali sa suzama orošenog jastuka podižeš glavu i prkosno pozivaš u borbu protiv katila i ćafira, pa gazijama daješ novu snagu.
Porušiše ti bezbroj džamija , mnogo objekata u kojima je ležala pohranjena tvoja dragocijena prošlost ali još dugo će se ispod ruševina Aladže džamije čuti ezani i dušmanima uvlačiti strah u kosti !


Dabogda nikad sna ne imali !
Progonio ih zauvijek nemušti plač maksuma , vriska i suze silovanih žena , iscrpljena , avetinjska lica logoraša !
I po danu i po noći im se priviđale duge kolone zbjegova , muhadžerska tuga ih do smrti pratila !
Kako su mogli , tebe tako pitomu , krhku i nježnu raniti u dušu iz koje je uvijek zračio merhamet , ljubav i toplina , kako su mogli onako prljavi dotaći nevine grudi pune života i mladosti ?
Jer nigdje kao iznad tvojih obronaka Sunce nije imalo tako zlatnožutu boju , nigdje kao u sniježnim nanosima Jahorine i Bjelašnice snijeg nije imao toliko bjeline i čistote .
Zar igdje na svijetu behar tako raskošno prosipa miris kao po širokoj avliji bosanskoj?
Zar su igdje ljeta toplija , a jeseni rodnije ?
Zato te volim, rođena moja !
Ja i ti smo jedno , jer u mome biću kuca tvoj damar, a da bi te neko volio mora taj damar osjetiti .
Tvoj sevdah protiče mojim venama !
Kada te zovnem , a eho moga glasa probudi polja, planine i rijeke, ti me privineš na grudi i čvrsto stisneš, pa mi tvoj zagrljaj dođe kao mehlem na otvorenu ranu .
Ja volim tvoje sabahe i sumrake , kad sa obližnjih brda zaoru tekbiri i salavati kao u noći Leilei-kadr, a moje srce nemirno i usplahireno hoće iz grudi iskočiti da ti kaže da ljubav prema tebi nikada neće presušiti .
Djedovi moji su trčali po tvojim mirisnim livadama , rasli i saburom iz tvoje utrobe čeličili bošnjači duh.
Babovina si moja , pa danas kada pohodim kabure svojih predaka iznad mezarja lebdi isti onaj duh bošnjaštva i uliva mi snagu veću od mene samog.Volim tvoje bašče i avlije okićene Ramazanskim sehurima i iftarima , Bajramima , kurbanima i Hidžretskim godinama kad uz otkucaje saza starog sazlije tijelo obuzme dert, pa se čini da duša na trenutak otputuje do oblaka.
Zato u akšame kad ezani jedan iza drugog počnu pozivati na namaz u svojoj žili kucavici osjetim isti onaj treptaj koji kaže:

"Ovo je Bosna, a ja sam Bošnjak!"

Najrođenija moja!

Jasmina Imamović

ruzica

  • Početnik
  • *
  • Postova: 27
Odg: Lijepa rijec...
« Odgovori #9 : Ožujak 08, 2011, 20:41:14 poslijepodne »
...
 
Volim sela u Bosni. Pustošena, paljena i razarana. A začudjujuće ponosna, prostrana i odvažna.. Odvede me njima huda uzana džada, razjedena od kiše, snijegova i vjetrova, koja prija nogama iako cijepa svaku kunduru. Preda mnom se pruže nepregledne daljine i silna polja ječma, kukuruza i krompira zavadjena s vjetrovima. Prostrani čajiri, raznovrsne voćke i skromne kućice sramljivo se primakle putu. Ibreti se svaki insan toj ljepoti.
 
Stari dedo u podne po adetu izlazi iz kukuruzišta. Ostavi motiku i sjede u hladu strehe hambara uzeti abdest hladnom vodom iz ibrika. Umivši treći put lice zastade, i onako uspravan, ponosan i nimalo kaharan pogleda u daljinu i ostade u takvom položaju taj vakat. Neće dunjaluk ni naprijed ni nazad za par dekika, shvatio je odavno.
Ha namiri sve po kući, sokakom provihori pripsana i ahlakli djevojka gledajući ispred sebe i hitajući ka jaranici, drzeći u rukama pribor za heklanje. Sahatima će se smijati i eglenisati o plahnoj momčadiji, danas kod jedne, sutra kod druge, u skromnim kućama koje čuvaju sve tajne tih stidljivih ženskih srca natopljenih krvlju i čeznjom.
 
Volim seoske kuće! Rustične, skladne i prijatne. Prijaju mi svojom jednostavnosću kamena izba i bijelo malterisani boj. Sve mirišu na mliječne proizvode i suhe orahe, no svaka gaji svoj specifični miris koji jedino ne primjete njeni ukućani. Završe li se svi poslovi, udju li sa akšama sva djeca u kuću i ubrzo zaspu od trčanja i igranja, i cijeli se evlad sakupi, počinju sijela, obilasci i beskonačni muhabeti. Ko je koliko drvene gradje spremio prodati, kome vrane rešetaju kukuruze i da li će ova godina biti berićetna kao prošla. I sve to uz bezbroj fildžana crne kahve na hastalu i u magli od duhanskoga dima.
 
I sporo, polako i lagano... Neće dunjaluk ni naprijed ni nazad za par dekika. Problema koji tište taj cijeli dunjaluk rijetko se dotiču, a onih koji su birvaktile prodali očevinu i otišli daleko rijetko se sjećaju. Rastanak od ovih ljudi teže mi padne od gorke kahve proscima,no uvijek se želim vratiti,mahsuz sebet njih. Dragi li su to ljudi. Hrabri, šutljivi i sabrani. I tako svugdje u Bosni. Volim ljude u Bosni. Poštene, ponosne i pouzdane...
 
Volim čaršije u Bosni. Bučne, gungulne i živahne.
 
Volim sve ono što je u njima iskreno, teško i pošteno podizano i isto tako iskreno, teško i pošteno čuvano od vremena, požara i dušmana... Džamije, medrese i hanove... Sebilje, česme i šadrvane... Sahat-kule, hamame i bezistane.
I dućane... drvene, skromne i poredane u zbijene safove okrenute ka ulici i dugim uskim sokačićima, sa ispruženim dugim strehama, dignutim poklopcima i spuštenim ćepencima na kojima se birvaktile ispijala, ispija se i ispijaće se bezbrižno kahva... Crna, mirišljava i ĉemerna, u fildžanu do rahatlokuma, bakarne džezve i čaše hladne vode, dimi se pored mene dok ćeifim sve dok mujezin sa munare ne pozove.
 
A tek ulice... Mirisne, čiste i ishabane bezbrojnim ljudskim koracima. Uspavane ih budi oštro jutarnje sunce i ubrzo se ispune vrevom i žagorom zanatlija, trgovaca i turista. I zamirišu ćevabdžinice, buregdžinice i slastičarne... Ćevapima, sogan dolmom, čimburom sa suhim mesom, aščikaduminom sarmicom, begovom čorbom i sjeckanim burekom ispod sača. Umorne ih uspavljuje nježna tišina noći i ubrzo se ispune mirom i tišinom nečega meni tako bliskoga, svojega i intimnoga, a tako nepoznatoga da nikad riječima ne mogah to opisati. Tako je to u čaršijskim ulicama. Sve je po meraku običnog insana i ništa se ne može dodati ni oduzeti. I tako svugdje u Bosni. A tek čaršiji sarajevskoj...
 
Volim sarajevske Sarače! Više od svih drugih dunjalučkih ulica zajedno!
 
Nerijetko zadjem u mahale, gdje se jedna uz drugu stijesnile kuće baš pored puta,sokačnih česmi i heravih stubova sa bukadar žica i kablova. Ka putu se hrabro pružili bijeli doksati sa demirima i mušepcima na doskorašnjim ašik-pendžerima. Ka nebu se ponosno digle, nekad drvene, nekad kamene munare jednostavnih mahalskih džamija sa mezarjem u dvorištu. Volim muslimanska mezarja! Gusto posijane, od starosti nakrivljene kamene nišane izmedju cvijeća i trave koja raste divlje i obilno. Ispružene ruke i pomijeranje usana šutljivih prolaznika. Smrt sve ljude čini jednakima. Zvekirom tri puta lupim o drvo premazano lanenim uljem da dobijem izun i već sam u kaldrmom popločanoj avliji, okružen jorgovanom i raznovrsnim cvijećem, opojnim mirisom starog drveta i žutih dunja. Tako je to u mahalama. Sve je po meraku običnog insana i ništa se ne može dodati ni oduzeti. I tako svugdje u Bosni. Volim mahale u Bosni. Krivudave, uzane i zanjihane...
 
Volio sam je u Bosni. Nježnu, tihu i nasmijanu. Misli o njoj bole više od efendijinih falaka i najtežeg ćuteka, ali posefim kako se smije, pa se zaifan vratim prošlosti i njenim usnama u zanosnom položaju. Povrati mi se kuvet i osjetim se dobro... Zatuvim kad mi nedostaje. Svaki put sve više. Zariju se misli u njene tanane obrve, staklene beonjače i lijepu tamnu kosu i gledaju kako svilenim rukama miluje naše kćeri i sinove i tihim koracima haba kaldrmu moje avlije. Obehućen tjeram misli.
 
Osjećam da miriše... Spušta se ka meni taj miris čikmama i mahalama, izmedju bijelih zidova i doksata, ispod dugih streha i gustih krošnji. Zastane odmoriti na sokačnoj česmi, i sve mislim da me tu čeka, slušajući kako hladna voda već vijekovima haba korito kamena. Ali od nje samo miris. Čeka smireno, tiho i spokojno baš kao i nakrivljeni kameni nišani tu između trave, cvijeća i drveća. Nastavlja se spuštati, i razlije se po kaldrmi kao voda poslije kiše i čeka moj korak. Osluškuje... Ali čuje samo zveket džezvi u nerazgovjetna kucanja kazandžija. Neka luta od šadrvana do šadrvana, na jednom će sigurno i mene zateći kako čekam, dok žudim za svakim dijelom one kojoj pripada...
Miriše da osjećam..

A. Rizvanović
 

ruzica

  • Početnik
  • *
  • Postova: 27
Odg: Lijepa rijec...
« Odgovori #10 : Siječanj 13, 2012, 16:03:39 poslijepodne »

Jedan student je jednoga dana setao sa svojim profesorom kojeg su inace zbog njegove drustvenosti zvali nadimkom „prijetelj studenata“.
Setajuci duz puteljka primijetili su par starih cipela odlozenih u kraj. Pretpostavili su da pripadaju starom covjeku koji je radio u polju i vjerojatno se vec spremao da privede posao kraju. Student se okrenu profesoru i rece: “Hajde da se s njim malo nasalimo. Sakricemo njegove cipele iza ovog grma, a onda cemo sacekati da vidimo njegovu reakciju i zbunjenost nakon sto ih ne nadje.“
“Moj mladi prijatelju”, rece profesor. “Ne bi smjeli zabavljati se na racun slabih i siromasnih ljudi. Vec, ti si bogat i mozes sebi priustiti veliko uzivanje i zadovoljstvo na racun ovog siromasnog covjeka. Ubaci u obje cipele po jedan novcic, pa cemo se sakriti i sacekati da vidimo kakav ce to efekat na njega imati.”

Student je uradio onako kako mu je profesor rekao, a potom su se sakrili iza obliznjeg grma.

Stari covjek je ubrzo zavrsio sa poslom te je krenuo sa polja prema puteljku gdje je bio ostavio svoj kaput i cipele. Nakon sto je obukao kaput ubacio je nogu u jednu cipelu, medjutim, osjetio je nesto cvrsto. Sageo se da vidi sta je to u cipeli, te je nasao novcic. Na njegovom licu je bilo primjetno cudjenje, ali istovremeno i divljenje. Uporno je gledao u novcic, okretao ga, te opet gledao i gledao. Potom je bacao pogled u svim pravcima, medjutim nikoga nije bilo na vidiku. Odlucio je da stavi novcic u dzep, a onda krenuo da obuce i drugu cipelu. No, iznenadjenje je bilo znatno vece kada je u drugoj cipeli osjetio jos jedan novcic. Njegovi osjecaji su ga savladali te je pao na koljena i glasno poceo zahvaljivati Allahu, pri cemu je spominjao svoju bolesnu zenu, djecu koja nisu imala sta da jedu, a koja su sebebom udjeljivanja nepoznate ruke spasena od umiranja od gladi.
Student je bio vidno ganut dok su mu suze punile oci.
„I?” obrati mu se profesor. “Zar nisi zadovoljni ovim vise nego salom?”
Mladic odgovori: “Danas sam dobio lekciju koju nikada necu zaboraviti. Sada razumijem smisao rijeci: “Bolje je dati nego uzeti!"

ruzica

  • Početnik
  • *
  • Postova: 27
Odg: Lijepa rijec...
« Odgovori #11 : Studeni 15, 2012, 20:07:38 poslijepodne »
HAIRLI TRAGOM


Onaj slatki san i mahinalno gašenje alarma. Samo još koji minut ( haman da šejtan šapće ), pa trzanje za pola sata…..Pitam se što mi je ovo trebalo??? Umjesto da sehurim k’o čovjek ja sad imam svega par minuta da obilježim sehur, a ševval na izmaku……….nemam izbora.
Ljuta na samu sebe uzimam i perem krušku. Ili je kruška stvarno bila ukusna, ili je moja podsvijest govorila da uživam u svakom zalogaju, jer će mi to biti sve za naredni dan, pitala sam se dok isprah usta od svog skromnog sehura?
Kruške….djetinjstvo i kruške.
Naša avlija je nekada bila sva u krošnjama krušaka čijim  smo se plodovima mi djeca posebno radovali. Bilo ih je raznih sorti, ali sva su stabla bila visoko izrasla, te smo se morali zadovoljiti onim što vjetar obori ili bi nam se neko stariji đahkad smilov’o pa popeo da strga koju ili jednostavno otrese njene slasne urode.
Otac je tako donio odnekud s terena i nakalemio sa dajdžom jedno mlado stablo kruške. Veoma brzo je počela da daje svoje prve plodove. Ali!!!
Mi djeca nismo smjeli da ih beremo. Plod te kruške je bio tri do četiri puta veći od prosječnih krušaka u avliji, te bi otac svaki dan obilazio, podupir’o i kako smo mi mislili brojao kruške na krhkom, mladom, vitkom stablu. Ako bi koja od težine i opala nosio bi je majci , a ona bi ih motala u novine i podizala u gornju policu ormara da nadođu. Kako su ti dani iščekivanja sporo prolazili.
Jednom sam ipak skupila hrabrosti i kada niko nije vidio otrgnula krušku, ali ubrzo razočarana prvim zalogajima ostatak bacila daleko od kuće.. Bila je kisela, tvrda kao kamen, a usta su se od nje sapinjala kao da ih neko steže…..Kao iskup za svoj zijan više se nikom od djece  nisam dala da približe toj kruški…. Ali kada kruška nadođe u ormaru-to je bila druga priča. Zlatno žute boje, prijatnog i jakog mirisa, mehka puna soka, a ukusna mmmmm.
To nam je bio trening sabura koji se na kraju itekako isplatio dok bi nam majka poslije večere rezala i dijelila komade našeg blaga.
To je trajalo nekoliko godina i ne sjećam se kako, ali stablo se jednostavno osušilo. Dajdža rahmetli ( ekspert za kaleme )je babi naširoko objašnjav’o i stalno ponavlj’o da mu je rek’o da ta kruška ne može kod nas da uspjeva i da je pravo čudo i ovo što je rađala.
Babo je samo zamišljeno, tužno otpuhivao dim svoje ********rete, a njegove oči su govorile da bi to on opet uradio i pokušao.
On je takav i ja ga potpuno razumijem. Nisam tvrdoglava samo ponekad moram da uradim nešto baš onako kako sam ja zamislila. Geni su čudo.
Krušaka u avliji više nema kao ni mnogih dragih insana. Neki su tu bili kratko, ali ostavili svoj trag. Hairli trag. Na druge je trebalo sačekati da nadođu,a  ko i kako je imao sabura samo On zna….
I mi hodimo stazom ka boljem svijetu. Molim Onog, Koji sve čuje i sve vidi, da na tom putu učinimo što više dobra, mislimo na dobro, upučujemo na dobro, i da se oni koji dođu poslije nas, sjetivši nas se- pomisle na dobro. Amin.
 
Zilha Ramić


ruzica

  • Početnik
  • *
  • Postova: 27
Odg: Lijepa rijec...
« Odgovori #12 : Srpanj 09, 2013, 12:02:06 poslijepodne »
Srebrenica-suza s Bosninog lica


Srebrenička majka je najhrabrija žena na svijetu. Ni svi mogući ordeni, ni medalje za hrabrost, nisu iznad njenog nepokolebljivog duha i snage koju ona posjeduje. Njeni tužni pogledi još su uprti negdje u srebrenička brda sa kojih su dušmani sijali smrt, a koja se još nakon toliko godina neizbrisivo osjeća.
 
Prošlo je već osamnaest godina od srebreničke tragedije. Blijede sjećanja, dok se bujice bola kriju negdje duboko tu u nama. Ali sve je to ništa naspram bolu majke Srebreničanke što izgubi oca, muža, brata, sina...što izgubi svu mušku čeljad. Teške su njene suze, teže od svih ovih šesnaest godina, koje je probdjela u stalnom nadanju i čekanju da će se bar netko od njih vratiti živ. Svake godine, majka Srebreničanka zelenim busenjem prekriva njihove kosti, svake godine novi kabur, nova fatiha, nova rana na već ranjenoj duši.
 
Devera Srebreničanka, majka Bošnjanka, ali joj ponos ne da da i ona poklekne jer bi to značilo pobjedu krvožednih dušmana i nečovjeka. Preostaje joj samo da sklopi ruke, pomoli se Bogu da se Srebrenica više nikad i nikom ne ponovi. Srebrenička majka je najhrabrija žena na svijetu. Ni svi mogući ordeni, ni medalje za hrabrost, nisu iznad njenog nepokolebljivog duha i snage koju ona posjeduje. Njeni tužni pogledi još su uprti negdje u srebrenička brda sa kojih su dušmani sijali smrt, a koja se još nakon toliko godina neizbrisivo osjeća.
 
 
Te kobne devedeset i pete, mnogi Srebreničani su ostavili svoja tjelesa poludjelim zvijerima što su ih iz stope u stopu pratile. Na svakom koraku bila su otvorena greblja, bez ispraćaja, bez dženaze. Srebrenica je postala jedan veliki bosanski šehitluk. Srebrenica je bolom uramljena i suzama natopljena slika, da vazda podsjeća na najveći genocid poslije Drugog svjetskog rata, da bude stalni podsjetnik i sramotni odraz na licu Evrope što je to dopustila. Srebrenica je bosanski veo natopljen nevinom bošnjačkom krvlju. Ona je tragedija o stradanju, spašavanju i preživljavanju jednog naroda iz kandži i okova dušmana i nečovjeka.
 

Žalopojka ucviljenih majki čuje se Srebrenicom dok se pune novi kaburi. Bosnom se sa suzama ore hiljade glasova, stapajući se samo u jednu molitvu-da se ne ponovi, da se ne zaboravi Srebrenica...


Dževad Ponjević

fruit

  • Član
  • ***
  • Postova: 820
  • Spol: Muški
  • Ja bih svjetlost zvao mrakom...
Odg: Lijepa rijec...
« Odgovori #13 : Srpanj 09, 2013, 22:43:53 poslijepodne »
Da se ne zaboravi Srebrenica...

ruzica

  • Početnik
  • *
  • Postova: 27
Odg: Lijepa rijec...
« Odgovori #14 : Srpanj 26, 2013, 07:52:39 prijepodne »
KAD SE OTME SRCU BLISKO

Sa merakom je sjeo na ohabanu sećiju, škripavu pri sjedu, ofucanim platnom obloženu. Spužve otanjele od vremena i dasaka od hrastovog sjemena...Pa zapalio jedan ********r Drine. Potom su došle Ajša i nana. Eto tako, nedugo poslije toga svi su zajedno sehurili i zapostili.
 
Budio se dan omamljenom maglom, već u fazi rastanka od krovova kuća, ostavljajući lijeno bjeljužavi trag... Živa bjelina se udaljavala i nestajala tamo negdje daleko iza brda. Tihim korakom Ajša je prošla pored spužve, na kojoj je bila sklupčana u skušljanom jorganu mala Sara. Smaknuvši hitro paravan, otvorila je prozor ne bi li što više ušlo svježeg jutarnjeg zraka. Pa se vratila do Sare i tiho prozborila: „ Hajde sine, Saro, moraš u školu. Nana nam se molila, na prvom namazu, dok je otac u medjuvremenu otišao raditi. Očešljane kose s pokojom „leptir“ šnalom na glavi i Sara se zaputila u školu. Snaha, Ajša, se uhvatila posla u kući.
 
Sirotinja ko sirotinja i Bogu teška. Otac se vidjet nije dao po čitav dan. Odi ovom, odi onom. Uhvati nešto para, ali i to što zaradi kaže sitno nešto. Nekad se vrati potpuno prazan. Nana stara mnogo, napunila haman osamdeset ljeta, dobra žena baš kako u mladost tako u starost. Od sve unučadi Sara joj se krunom krunila. Ne može insan ništa ni reći kad su drugi posjećivali nanu jednom godišnje,a Sara joj na očima svaki dan. Ajša, ko svaka snaha, sluša, poštuje. Jadnica ostala mlada bez matere, pa se udala rano. De šta ćeš, tako je to bilo prije. Znam samo da iz nje vrije dobrota, a savila se od rada, ruke ko u kakvog čoj`ka. Žao mi je pravo. I eto, ramazan otanjio. Sjedi nana jedan dan na sećiji, sve pogleda vani, po navici kroz otvorena vanjska vrata. Čuje neko pucketanje kamenčića, kad ono trči Sara preko dvorišta, sva rumena, pa ne zna ni ona sama što je toliko pohitila kući, biće da je od dragosti i veli nani: „Nano, evo ti ove pare, dala Hajrija. Kaže neke vitre. “ Kad će ti nana na to : „Živa i zdrava bila, otklanjat će nana, pa će joj Bog dobro dati. Fala joj. “ Potom sjede Sara kod nane i tako poče , po običaju, ispitivati nanu sve što joj je nepoznato i nejasno. A kako su obje bile vesele, imale su razlog da podijele zajedno trenutke sreće, kako bi nana često znala reći: „Hajde da koju proenglendišemo."
 
Takva je nana bila, imala strpljenja za sve. Sve su je žene voljele, obilazile, pomagale. Prođe bome ramazan, pa i Bajram, sve se fino završilo, ispostilo, proveselilo. Kad nastupi u kući neka tuga. Nana se razboljela. Kažu starost. Ma kako god bilo, žao ti nekako. Sam ne vjeruješ. Sve sebi govoriš izvući će se, ali ni nade da se nadaš, samo se tješiš. Takav je čovjek. Najveća se tuga osjetila na Sari, sve plače a miluje joj ruke, svjesno dijete svega. Na to sve, kad nešto hoće po sirotinji. Sikirali su se otac i Ajša kako će sve obaviti ako se desi ono najgore. Svaki dan eto naroda, puna kuća. Kad Bog daje smrt ne gleda je li to siromah ili bogataš, tako je nana govorila. Vala baš tako i bude. Ode nana, sa svojih osamdeset godina. Ostadoše sami otac, Ajša i Sara. Otac i Ajša trgli rješavati obaveze , sami nisu znali kako će. Kako moraju, govorio je otac. Našlo se nešto i pomoći od rodbine. Prođe i to, ali ne osta nana živa. Ne dođe nana kući, ne stade opet na postekiju... Kući došla žalost... I opet čovjek ne vjeruje, a kad stvarno shvati to je da crkneš. Uhvati te neki jad i čemer, pa ni plakati ne možeš. Samo grcaš a unutra srce plače. E potom se onda sjetiš svih dogodovština pa te još više uhvati tuga. Jako velika. Sve bude i prodje, ali kad se otme srcu blisko, kad se ukrade od života bude teško. Eh... onda se kaješ što je nisi još koji put poljubio, što se nisi više s njom zezao, što nisi od nje šta naučio. Ali... nažalost, neće nadoknaditi sadašnjošt tu prošlost. Pa, stiže opet ramazan, a u kući ništa isto nije, Boga mi sve neka praznina u koji god čošak pogledaš, sve podsjeća na nju. A tebi dođe da plačeš, pa se oči zarose i tako gledaš dok ne shvatiš da stvarno plačeš. Ti plačeš..."

Lejla Novkinić