collapse

* Web kamera

* Vrijeme

Autor Tema: Lijepa rijec...  (Posjeta: 14477 )

0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.

fruit

  • Član
  • ***
  • Postova: 820
  • Spol: Muški
  • Ja bih svjetlost zvao mrakom...
Odg: Lijepa rijec...
« Odgovori #15 : Srpanj 26, 2013, 22:37:32 poslijepodne »
jest ovo lijepo čitat..

FOX

  • Stalni član
  • ***
  • Postova: 434
  • Spol: Muški
  • hmm..
"pamet nije nipošto skupa,samo se nema gdje kupit"

fruit

  • Član
  • ***
  • Postova: 820
  • Spol: Muški
  • Ja bih svjetlost zvao mrakom...

ruzica

  • Početnik
  • *
  • Postova: 27
Odg: Lijepa rijec...
« Odgovori #18 : Prosinac 03, 2013, 13:47:46 poslijepodne »
Nemoj se nikad zastiditi svoje majke i njenih dimija


Nemoj se nikada zastiditi svoje majke i njenih dimija, bosanske sinije i bošče iz svoga djetinjstva, tevsije demirlije i bakrenog abdesnog ibrika i đuguma, nanine sehare, svoje iz djetinjstva avlije i kuće čardaklije.

 
Ne zastidi se naših tijesnih šefteli sokaka i osunčanih cvijetnih bosanskih čaršija, babine tihe eglene i nanine šarene šamije, djedove žute hadžijske abanije i amidžinog crvenog u desno naherenog fesa.
 
Nikada se ne zastidi avlijskog prosca i tarabe, žutog u avliji duda, drvenog ahara i kućnog mutvaka. Ne zastidi se sestrine suze kada te je ispraćala u Hrvatsku, Sloveniju, Ameriku i Australiju.
 
To je, Allahov robe, tvoja dimenzija, tvoj ukras i biser, tvoje blago, ostalo od naših pradjedova, dobrih Bošnjana. Ne zastidi se Božiji robe, strinine rešedije, nutme, halebije, gurabije, ćetenije, kvrguše, kljukuše, dilje, sutlije, pelteta i zerdeta!
 
To je Bošnjo tvoja koda, kojom te je Uzvišeni označio i odredio, zacrtao ti sudbinu da se rodiš u najljepšoj zemlji i đulistanu dunjalučkom, zemlji Bosni. Ne zastidi se Bošnjo dajdžinih šalvara kada ih obuče i krene u svoju mahalsku džamiju, šalvare su dio tebe i ti si dio njih, iz šalvara si izašao i nikad se ne nasmij kada ugledaš Bošnju da ih je obukao, znaj dobro šalvare su dio tebe i ti si dio njih, iz njih si izašao. Ne zaboravi Bošnjo u dalekom svijetu, na cvijeće: zambak, sabljicu, hadžibeg, kalanfir (karanfil), majčinu dušicu, bosiljak, šekaik, pokraj cvijeća si uvijek prolazio kada si se umoran vraćao i sa puta dolazio u svoju avliju iz džamije, škole, njive, igranja sa djecom na livadi…
 
To cvijeće te je uvijek dočekivalo pored avlijske staze ograđeno okrečenim kamenjem i svojim mirisom ti iskazivalo najljepšu dobrodošlicu. Ne zaboravi Allahov insanu gdje god bio da bio, ma koliko se trudio da nekome ugodiš i da se prilagodiš, uvijek ćeš biti ono što i jesi, Bošnjo i Musliman.
 
Ako je to tako, a jest sigurno, onda ne daj nipošto ono što si dobio u amanet od Dragog Allaha i naših dobrih djedova, dobrih, lijepih i ponosnih Bošnjana, vjeru Islam, vatan Bosnu i naše lijepe običaje, drage, bosanske adete.


ruzica

  • Početnik
  • *
  • Postova: 27
Odg: Lijepa rijec...
« Odgovori #19 : Prosinac 23, 2013, 10:44:58 prijepodne »
KAHVA

Kod moje nene rahmetli znao se red: rano ujutru odloži vatru suhim trijeskama borovine, klanjaj sabah pa pristavi kahvu. Nekako, dok je djed bio živ ili sam bila premala da bih primijetila ili nisam dovoljno učestvovala u tom ritualu, pa su i sjećanja blijeđa. Međutim, ponekad, kad osjetim miris prave bosanske kahve, sjećanje bljesne...
Nena i ja na sećiji pored prozora. U šporetu tipa "smederevo"... pucketa vatra, a na platama vri voda. Nena, u dimijama i šamijici "keranoj" za po kući podvezanoj na vrh glave, vedro radi oko šporeta ko da su joj "bezi sjahali", a ne jedno obično i svem svijetu uostalom nevažno dijete.
Bila sam obično dijete, ničim posebno i ni po čemu različito od ostale djece. Samo sam tu, na toj sećiji, u toj kući, gledajući u vodu uzavrelu na špretu osjećala važnost postojanja, misleći da me nena uvažava kao sebi ravnu, dostojnu njenog truda i fildžana kahve.
I onda taj čudan bosanski običaj da nene unučadima obavezno sipaju kahvu. Nekad javno pred svima, a nekad onako nasamo kao da dijelimo nešto samo naše i posebno. Naravno više mlijeka nego kahve i puno kajmaka sa mlijeka tek uzavrelog...
Koliko sam samo puta opržila jezik prerano otpivši iz fildžana, ali nena se samo nasmijala govoreći: -"polahko, polahko". Gledajući iz ugla odrasle osobe, sada razmišljam ovako: Možda to tradicionalno ispijanje kahve ne bi ni opstalo da ne postoji, skoro u svakoj kući, jedna sećija i na njoj dvoje starih i jedno dijete koje se uz svaki prvi fildžan kahve osjeća odraslo i važno.
Prije neki dan kad je moj sin rekao da najbolju kahvu kuha nena, ja sam shvatila. Jasno mi je bilo da nije do mjere, ni do toga koliko dugo voda kuha. Pala je u vodu moja teorija da jedno okno ručnog mlina na jednu bakrenu neninu džezvicu daje najbolji miris koji jedna kahva može dati.
Shvatila sam da je čitava tradicija pijenja kahve, kao i bilo koji drugi običaji prenose sa starih na mlade i da čitav život oponašamo svoje stare, nadajući se da ćemo osjetiti bar djelić one bezbrižnosti i sreće svog djetinjstva.

S. Šahović


ruzica

  • Početnik
  • *
  • Postova: 27
Odg: Lijepa rijec...
« Odgovori #20 : Veljača 04, 2014, 11:58:48 prijepodne »
JABUKO BABINA


Obično sarajevsko jutro. Jesen je već uveliko nastupila, a kiša pada skoro svaki dan. Ajša je imala običaj da je naziva doba tuge. „Pored svih ovih državnih problema, financijskih kriza, ljudi nemaju posla, nemaju kruha, a ovo sivo nebo i ovolika silna kiša dokusure ovo malo raspoloženja“, mislila je ona. Svijet je posmatrala kao okrutno mjesto, i poistovjećivala ga sa divljinom. Kad se sjeti svega što je prošla, sama na svijetu, prepuštena sebi, eto, danas je doktorica. Završila medicinu i zna ona čega se sve odrekla. Toliko dana, Bože mili, a jeo se samo hljeb sa džemom, toliko neprespavanih noći i suza.

Iz razmišljanja prenula je buka tramvaja i komentari nervoznih ljudi koji žure na posao, studenata. Svađe ljudi, psovke, guranja,“Dobrodošao u Sarajevo“, procijedi kroz zube nevoljko. Posao je bio njena oaza mira. Od djetinjstva, njena najveća želja bila je da pomogne ljudima onoliko koliko može. Znala je u dubini sebe, da samo na poslu, ne misli o krvavoj noći... Noći kad je posljednji put vidjela svoju porodicu. A kad dođe u svoj mali stan, svuda čuje majčin smijeh, vidi ručice svoje sestrice, oca kako je doziva: Mila Ajšo! Jabuko babina!

Postojali su, bili su ljudi, i u jednom trenu – sve je nestalo, njihov topli dom je nestao. Nekoliko fotografija u starom albumu, srušena kuća na Vratniku, par bijelih nišana i ispranih sjećanja, su bili Ajšino blago. Sjećanja su bila pohranjena u posebnoj sehari njena srca.

Nije mogla razumjeti razloge ni tada, ni sada kada je već odrasla žena. Za nju, među ljudima nije bilo razlika. Svi imaju iste organe, ruke i noge, oči i kosu. Svi se rađaju na isti način, plaču kad prvi put udahnu zrak. Pa po čemu neko odluči da je bolji od drugoga? – pitala se Ajša. Čak i kada ostvariš sve što si želio, nisi čovjek ako se uzdižeš iznad drugoga. A da joj nije bilo vjere i riječi Gospodara njena, ona bi poludjela od tuge. Njeno srce ne bi izdržalo toliku bol. Proljeće. Svuda su bili jaki mirisi bilja, zrak svjež, nebo vedro i čisto. Babo je klanjao akšam i svoju zabrinutost je vješto skrivao. Osjećala je tegobu u grudima, a oči su je jako pekle. Gorčina je obuzimala cijelo njeno biće, zvukovi napolju joj se nisu sviđali. Nije joj se sviđala ni babina čudna sprava, crna, imala je jako dugu cijev. Nije joj se sviđala babina putna torba, ni majčino ukočeno blijedo lice. I dok je trepnula, čula je lupanje na kućnim vratima. Čula je jasno rečenicu: „Otvarajte balije, otvarajte spasa vam nema.“ Samo zna da ju je babo gurnuo pod krevet i naredio da miruje: „Ne diši, ne miči se, bit će sve uredu jabuko babina!“

Čula je udarce, majčin plač. Dugo su ih mučili, a zatim rafal. Više nije čula majčin plač i molbe da puste babu, niti babino ponosno odbijanje da ljubi raspeće. Nastupila je tišina...

Čula je korake. Ubrzo su u sobu stupile teške vojničke čizme. „Pregledaj sve i uzmi što vrijedi“, rekao je jedan od njih. Nije disala, nije treptala. Zatvorila je oči i samo čula jedno: „Bit će sve uredu jabuko babina!“

Najednom, Ajša otvori oči. Vozila se u tramvaju prema Ilidži. Gužva joj je smetala, i skoro da nije bilo dana, da se barem neko ne posvađa zbog mjesta. Svi nervozni, umorni od posla, predavanja na fakultetima, škole... Čak i semafor tjera čovjeka da žuri, stvara mu pritisak.

Na Pofalićima, ušao je starac sa starim slamnatim šeširom, koji se čak i sa štapom jedva držao. Ajšu su plašile njegove sive oči i ljutiti pogled. Uprkos tome, osjećala je sažaljenje i poštovanje zbog njegove starosne dobi. Tramvaj je naglo zakočio, i u trenu, starac se našao na podu. Niko se od prisutnih nije ni pomjerio, kao da se ništa ne dešava.

Ajša je ustala sa svog sjedišta, šokirana prizorom, ne mogavši vjerovati da je sva humanost nestala. U njoj se javila iskra babinog odgoja: pomoći čovjeku u nevolji. Prišla je starcu i podigla ga, a zatim mu je ustupila svoje mjesto. „Kako divan osjećaj“, pomisli ona.

Obuzeo ju je osjećaj topline: „Da li bi bio ponosan na svoju Ajšu, babo, sve što si me naučio nije ostalo samo na riječima....“

Nakon samo nekoliko dana, zazvonio je telefon.

– Dobar dan. Trebao bih gospođicu Ajšu K, da li sam dobio pravi broj?

– . Da, odgovori Ajša zbunjeno. Osjećala je da se iza ovog poziva krije nešto teško... Kao da je to cijelog života čekala, i samo zbog toga živjela.

– Oprostite gospođice, možda ovo nije najbolji način kako bi Vas obavijestio o krivičnom postupku za ratne zločine. Ali vi kao preživjeli najbliži srodnik, trebate znati da su optuženi uhapšeni, i možda bi bilo dobro za Vas, kad biste došli u Sud Bosne i Hercegovine... Mi smo obavezni poslati vam poziv na kućnu adresu, jer sudije smatraju da biste mogli nešto reći tj. svjedočiti i tako pomoći procesu.

Ajša nije disala... Teške čizme... majčin plač... ne miči se jabuko babina... suze... molbe... „otvarajte balije, otvarajte spasa vam nema“, Ajša se tresla, nije mogla zaustaviti vruće suze. U njoj se probudio vapaj: vrati se babo, vrati se! Trebam te, ne ostavljaj me samu, bez tebe sam izgubljena, kako će jabuka narasti bez svoga drveta.

– Gospođice? Jeste li dobro? Znam da je ovo jako potresno za Vas, ali ovo je bila moja dužnost...
– Svakako gospodine. Oprostite... Bila bih Vam jako zahvalna ako biste mi poslali poziv sa detaljima, i naravno da ću doći i dati doprinos onoliko koliko mogu. Ipak, meni je bilo deset godina, imam mutna sjećanja.

Ajša utonu u duboki bunar... Jest, kada je mrtva tišina nastupila, sitnim koracima, šunjala se niz stepenice... Više se nisu čule teške čizme, osjećala je da je opasnost nestala. Na podu u dnevnom boravku ležala su tri beživotna tijela oblivena krvlju.

Probudi se babo! Majko zašto ništa ne govoriš? Rekli ste mi da će sve biti uredu, zašto sada ne pričate sa mnom? – gušila se u jecajima i suzama. A sestrica kao da je živa smiješi se... Plave joj loknice prekrile čelo, usne potamnile. Preko vrata nazirala se velika posjekotina i krv se slijevala niz vrat i ramena.. A ona – ipak se smiješi, lice joj čisto, bijelo, smireno... Džennetska ptičice moja, da te seka zadnji put poljubi. Ne brini se sestrice, babo je rekao da djeca kada umru, postanu džennetske ptičice.

Odjednom joj je njen stan postao tamnica. Na pomisao da će vidjeti katile... Koji su joj sve uzeli... Ama da su kuću spalili, napravila bi se nova... Da su novac samo uzeli, prolazan je.

Uzeli su moja tri svjetla, i osudili me da tugujem dok sam živa. Znam da neće biti pravde, kako bih ja htjela, priča Ajša glasno, kao da je neko tu – ali bit će Božija ako Bog da.

Došao je dan odlaska u Sud. Ajša je klanjala sabah-namaz i popila kahvu. Učini joj se da je vani hladnije nego ikad – bilo joj je hladno duši. Polahko je šetala prema trolejbuskoj stanici, da razabere misli, smiri srce. Snijeg je već počeo padati, i male pahulje su se spuštale na njenu crnu, svilenu kosu.

U sudnici je tišina. Već se upoznala sa ostalim porodicama, koje su naravno došle iz istog razloga. U sudnicu stupiše tri insana, sa svojim advokatima.

To je to Ajša! – ovo si čekala, suoči se sa ubicama. Ajša podignu glavu i prepozna slamnati šešir i sive oči, koje su je koji mjesec prije toliko uplašile... Katil ju je očigledno prepoznao i spustio je glavu od stida. Zamišljala ih je drugačije, zelene boje kože s četiri noge, očima kao kod strašila iz neninih priča, velikim zubima. A oni su ljudi kao i mi...

Na šehidskom mezarju, ispred tri nišana stoji djevojka uplakanih očiju. Hoćeš li biti ponosan babo? Ti si me naučio da je samo dobrota ispravna. Oni su, ubojice, ostali živi. Ali vjeruj mi babo, mrtviji su nego vi. Njhovo srce je umrlo onog trena kada su odlučili ubiti druga ljudska bića, jer su gajili zmiju otrovnicu u grudima. Tvoja Ajša će i dalje pomagati drugima, pa neka joj Bog presudi.

 

Dizdarević Merjem

ruzica

  • Početnik
  • *
  • Postova: 27
Odg: Lijepa rijec...
« Odgovori #21 : Ožujak 22, 2014, 11:23:03 prijepodne »
ZEKONJA


Oduvijek se u Žepi znalo za moral i red i po nepisanom se pravilu znalo ko se od koga more oženiti i đe se koja cura more udati, a rodbinske veze su se čuvale sve do devetog koljena.

I ne samo to, vodilo se računa i o hajvanu; znalo se kod koga su najbolji bikovi, kako bi telad bila što formastija, bez obzira da li se šćela „držati“ ili prodati na pijaci. Ne pamtim da je ikad u Žepu doš'o veterinar da osjemeni ni krave ni ovce, jer se to kosilo sa moralom žepljaka i podrugljivo su na sijelima pričali kako veterinar dolazi u neka prigradska rogatička sela i da nije skup, te da se seljacima iz tih sela kobajagi bolje isplati veterinar nego bik i ovan.

Pravi domaćini su vodili računa o pasmini krava, te bi krave i najformastiju mušku telad ostavljali za držanje, a ostalo bi se hranilo za pijace. Držali su samo bosansku bušu, kojoj nije trebalo puno hrane da prezimi, jer bi zimi jela šašu, slamu, pa i spareno sijeno, a ljeti bi je bilo hora hraniti, jer bi se začas napasla na strnjiku ili idući paske oko puta. Buša je davala mlijeka baš koliko treba za tele, kućne potrebe domaćina, vikendaše i rodbinu iz Saraj'va i Rogatice da im se „šta pokuči iz ruke“.

I čudio sam se što ti građani žive u gradu, a fale selo iz kojeg sve odnesoše; najrumenije jabuke i kruške „trganice“, najbolje kumpjere iz trapa, luk svezan u vijence ili zavezan u stare ženske nakinute čarape izvješan ispod strehe stare štale, kupusrepe, pečenjke, kukuruzno i ječ'meno brašno, najhasulnije suhe šljive, orahe kokavce, dok smo se mi patili sa koštunjevcima, med, pekmez, mlado i topljeno maslo, kajmak, mladi sir i sir iz kabla, domaće ljuske (jaja), pa čak i sirće, sirutku, žaru i zelje od kravlje repe. Sve je građanima valjalo i bili su spremni i da zbog tereta u gepecima ili galerijama auta odvale auspuhe ili da im ispušu gume u starim ohrdanim Fićama, Stojadinima, Škodama, Moskvićima i Ladama, a nama, bolje reći mamama bi donosili Linđu i Rahatlokum, koji bi se nosili drugome ili bi ih mi pojeli tek kada im dobro zastari rok trajanja. Kasnije se počeo donositi sok Lero, koji bi se mutio samo kad neko dođe. 

Telad bi samo prvi mjesec držali na mlijeku, a onda bi se prihranjivala mekinjama, kukuruznim brašnom i hasulnijom otavom. I ne bi se puštala iz štale dok ne bi bila spremna za pijacu, pa bi po kamenju hodala baško žepske snahe u štiklicama. Muškoj teladi se u pogledu dojenja po nepisanom žepskom pravilu davala prednost, tako da su više i duže dojila. A kada bi nekoga upitali zašto je to tako, oni bi samo slegli ramenima i rekli „đe se muško i žensko u žepi more porediti?“

Domaćini su se najviše plašili da tada tele ne slomi nogu, jer bi se odmah moralo priklati, a meso bi komšiluk kupovao više iz hatora, jer se svaki dinar čuv'o za školanje đece, a i ako bi kupili, to bi bila kila-dvije, jer ga se nije imalo đe držati, pošto većina nije imala frižidere ili ako je i imala, bili su utrnuti i više su služili za sušenje opranih suda na njima, nego za to da se hrana ne pokvari, jer je bio jazuk trošiti struju.

Mi smo godinama držali Milavu, za koju je r. mama jednom govorila da je steona sa 14. teletom. Većinom je telila mušku telad i od nje smo uvijek imali najbolje volove, a od ženske teladi smo za kuću ostavili Bjelavu, Šarku i Balju. Mama je govorila da joj je Milava najbolja na mlijeku, a i da teli najbolju telad. Bjelava i Balja su imale više mlijeka od Šarke, ali im je mlijeko bilo rjeđe. Kada bi se u čanke i karlice u kol****** i šupi izlilo mlijeko, oni masniji sudi od Šarke bi se iznosili pred musafire, a i maslo joj je bilo nekako žuće i ukusnije i čuvalo bi se za r. amidžu Halila i r. dajidžu Jusu.

Babo je u Takvimu uredno vodio evidenciju kada je koja krava vodila i kada joj se vakat oteliti. Kada je jedne godine Šarka bila pred oteljaj, babo viče mami da ako bude muško tele, da će ga ako Bog-da držati, jer su Zoronja i Bjelonja ostarili, pa ih valja zamijeniti juncima.

Kada se primaklo vrijeme Šarkinog oteljaja, mama je dvije-tri noći obilazila po svunoć i vazdan, pa joj u štali ostavila i upaljenu sijalicu, bez obzira što je jazuk da se troši struja. Šarka se otelila jedno jutro pred zoru, dok je mamu od umora ufatio san. Kada je ušla u štalu nađe je kako liže sivog volu, koji je pred njom drhatao kao prut i činilo se da će se svakog trena svaliti. Mama ga po glavi obrisa slamom i navede da prvi put podoji. Dadoh mu ime Zekonja, jer mu je dlaka bila najbliža zecu kojeg mi je babo prije na nekoliko dana ufatio na Crkelju koseći ječam. Mami je najvažnije bilo da se Šarka hairli otelila i da nije pojela pometinu, jer se ponekad znalo desiti da se krava pometinom udavi. A onda je pometinu odnijela i zarovila u dno đubreluka, jer je bilo grehota ostaviti je nako, da je paščad ne pojedu. 

Tako je to bilo u Žepi, krave su se telile, a ovce janjile bez pomoći veterinara. I žene su se kod nas birvaktile porađale bez doktora i bez bilo kakvih pregleda i praćenja trudnoća, jer je bilo sramota da neko vidi da je žena trbava, a kamoli da ide kod muškog doktora meazellah (ne dao Allah).

Ne znam je li mi bilo draže što je Šarka otelila Zekonju ili što će nam mama odmah istoga dana napraviti grušonju, od domaćih jufki koje je prije na noć sa velikom pažnjom pekla na plati starog Smederevca, mada je govorila da joj je žao da ne umanji teletu. Pita je mogla biti i veća i deblja da se po žepskom adetu grušonja nije davala i komšiluku, da i oni okuse. E da mi je danas te grušonje i te hajir mamine dove za nas koji jedemo, ali i za hajvan!

Zekonja je bio laćoguz, tako da bi već za koji dan podojio do zadnje kapi, pa ga je mama brzo morala zatvarati u prijegradak, a za koji dan i vezati na teleći lanac. Zekonja nije volio da bude svezan i stalno se zatez'o i vrtio, tako da je nekoliko puta iz lanca izvlačio glavu, pa bi podojio i Šarku i Bjelavu, tako da bi se mama iz štale vraćala prazne rukatke.

Kada je Zekonji bilo oko mjesec, mama mu je počela smanjivati njegovu dozu, ali ga je prihranjivala domaćim mekinjama i kukuruznim brašnom. Žepljaci su tek pred agresiju počeli kupovati koštano brašno i često su o tome pričali kako telad od njega bolje napreduju, ali da je nezdravo, jer se u „njega svašta tura“. Za oko dva mjeseca Zekonja je ojač'o tako da ga mama nije mogla sama odlučivati, pa smo joj pomagali ja i moja starija sestra Emina. Ubrzo ga ne mogasmo saulisati, tako da mu je mama ljevala mlijeko u tekne.

Od kako je Zekonja počeo jesti mekinje i kukuruzno brašno, ja mu započnem davati po koju kocku šećera i kradom po koji komadić kukuruze i koju šaku kukuruza. Zato kada bih se ja pomolio na vrata, on se sav uznemiri, pa skače u jasle i otima sa lanca.

Kada mu je bilo oko pola godine, pomalo smo ga počeli puštati sa kravama da pase na Crkelju, a sa godinu je počeo da buče i razvaljuje ograde i sijena. Prvi bi „podabro“ sve kruške i jabuke, a najviše je volio staru Kantarušu i za razliku od drugih goveda, nisam se plašio da će se zadavaiti, jer bi jabuke i kruške začas shrum'o. Znao je ulećeti i u kukuruze i založiti onako zajedno sa šašom, a ja bih ta mjesta zagazio i prekrio travom, a u gaj bacio korijen, da babo ne vidi da je bilo zijana. Na Crkelju je od neke siline i potrebe za bodenjem staru divljaku kod guvna skroz ogulio, a nogama je iskop'o dvije jame. Kada bi u daljini osjetio hajvan, prestao bi pasti i počeo bi rikati i kopati prednjim nogama.

Babo ga je počeo fatati u jaram sa Baljonjom koji je bio stariji, ali mirniji. Zekonja je zbog svoje siline vuk'o u stranu, tako da je mogao biti i dešnjak i ljevak, samo mu je trebalo naći boljeg parca od Baljonje. Vrat mu je bio ogroman i stopio se sa glavom i prsima, tako da su mu svi teljizi ispod strehe klanice i stare kol****** bili tijesni. 

Mama mi jednu veče reče da je dok ga je vezala za jasle na nju „fukno“. Te jeseni sam sa nepunih sedam godina, „prije na godinu“ kren'o u školu i jedva sam čekao da se vratim iz škole, na brzinu pojedem pokajmačenu krišku hljeba, na koju bi mama između prsta malo potrusila šećera i da sa komšijama Mevćom, Musom, Dževadom, Bajrom i Mesudom poigram u Hrašću lopte. Igra bi se morala prekinuti čim bi me mama zovnula i valjalo je hajvan goniti u Kotarić da se do mraka napase.

Babo je iz Rogatice dolazio kući petkom naveče, a ja bih ga jedva čekao, pošto nam je svaki put donosio veliki „kupovni hljeb“, a nekad i dva, a bio je ukusniji od maminog šeničnog hljeba, posebno kada bi u njega pomiješala više ječmena brašna.

Jedne subote nakon ranog sabaha i doručka, dok sam ja kidao štalu, što je uglavnom bilo moj posao zadnjih nekoliko mjeseci, mama je muzla krave, a babo je već pred štalom cijepao drva. Mama pusti hajvan da se napoji na koritu, ali kako Zekonja iziđe pred štalu poče da buče i krenu prema babi, koji ga udari držalicom nekoliko puta među rogove, ali Zekonja je išao naprijed. Babo prođe iza trešnje, otvori vratnice i iziđe na put, a Zekonja dva puta riknu, nabi na rogove velike vratnice, baci ih na put, pa dok pređe preko njih slomi nekoliko parmaka i za babom, koji je uzmicao uz put do vrh Kamenjica, do stare Baljače. Babo udari Zekonju još nekoliko puta držalicom, a on stade, podiže glavu i ponosno zarika i bučući vrati se pred štalu.

I bi mi drago da ima neko ko se ne plaši babine držalice, a kamoli kaiša.

Ide babo niz Kamenjice brišući znoj uredno složenim rubcem i u huji reče: „Zekonja li Zekonja! U srijedu ćeš ti meni ako Bog-da na pijacu!“ Kako to čuh, zaplačem iz sveg glasa, jer mi je bilo žao Zekonje, ali sa babom se nije smjelo raspravljati.

Pred veče je babo otiš'o kod Ibre Čavčića Gradine i dogovorio da u narednu srijedu, kada je u Žepi pazarni dan dođe, „ukoljenči“ Zekonju (sveže mu na kratko prednju nogu i rogove), oćera na pijacu i proda ga jal Hamdiji Hruščovu, jal Stojanu. U taj vakat je narodna vlast zabranjivala šver hajvanom hadžiji Hasanu Zimiću koji je najbolje plać'o.

Začas prođoše ta tri dana i u srijedu ujutro kada sam „zajmio“ krave da čuvam u Vinjazi, Zekonja je ostao u štali. Gradina ga je porano oćer'o na pijacu i prod'o. Kada sam iš'o u Školu Zekonju sam vidio izdaleka i od tuge za njim potekoše mi suze.

Nastava mi se uduljila, a ja jadva čekam da vidim Zekonju prije nego ga natovare na kamion i oćeraju za Rogaticu. Kada sam se približavao Ambulanti vidim da tovare Zekonju, ali kako ga natovariše na kamion, on poče da bode drugi hajvan, pa ga odmah vratiše sa kamiona. Viče Hamdija Hruščov „Zvaću ja da za njega šutre pošalju kamion“.

Zekonju su jedva svezali za hrast, ispod Bjelila, u blizini stare stočne vage. Plačući sam mu prišao da ga počešem, a on pade na koljena, ispruži vrat i kao da me moli da mu odriješim lanac i priuzu.

Sjedio sam pored njega podugo i plak'o, a onda otiš'o kući i donio mu krošnju najhasulnijeg sijena, malo kukuruza, tri kocke šećera i kašagiju da ga još jednom izkašagijam. Ostao sam sa Zekonjom sve do crnog mraka, a onda sam „leteći“ u strahu za čas stigao kući, obazirući se uz Bjelila na Kuduzovu kuću, a uz Hamzovinu plašeći se da šta ne bahne.

Pojeo sam na mamino insistiranje malo kumpjeruše, mada mi se zbog Zekonje nije jelo i do kasno u noć sam o njemu razmišlj'o. Bilo mi je žao što ga nisam odriješio i doveo kući, da u štali prespava još jednu noć, ali sam znao da sam to uradio da bi me babo „prebio“ starim izlizanim kaišem, da ne bi mog'o lju'ski sjesti tri dana. A onda sam se brinuo da Zekonju šta ne prepa'ne iz Kuduzove kuće, koja je dugo vremena stajala nenaseljena, a i nakon što je kupio r. Mustafa Karić, pričalo se da je zanoćio samo je'nu noć i da više nije smio, jer mu se svunoć nešto prikazivalo; na tavanu su hlupali sudi, a u kući i oko kuće je bio neki tutanj i huka. Slušao sam kako su stari ljudi i žene govorili da je to „sikluk na kuću, jer je napravljena na turskom groblju“, te da je neko od nasljednika prevario nekoga, pa mu se „ne da biti rahat“.

Jedva sam zasp'o, a kada me mama budila na rani sabah, čujem da rominja kiša, pa mi opet bi žao što mi Zekonja kisne. Nakon sabaha sam mu dok se još nije ljudski ni razviđelo o'nio krošnju sijena i zobnicu kukuruza. Dok sam silazio niz Bjelila Zekonja poče bukati i rikati, jer me bezbeli osjetio. Nisam se kod njega smio dugo zadržavali, jer mi je valjalo goniti krave da se napasu, a onda u školu.

Kada je Sunce odskočilo i kada su prvi obadovi počeli ujedati hajvan sa Brezove ravni se začu zvuk motora starog telećaka, koji je iz Rogatice mahsuz došao po Zekonju, a ubrzo se telećak već penjao uz Previš. Tješio sam se da im se Zekonja možda prilikom utovara nije oteo i nadao sam se da će se ipak pomoliti. To su bile samo moje dječije želje i nadanja.

Utihnula je Žepa od rike i buke moga Zekonje, koji je samo zato što je bio silan i što je udario na babu umjesto u jaram, završio u Rogatičkoj klaonici, a nešto mi je ostalo krivo i na Ibru Gradinu, što ga ukoljenči i odvede na pijacu, ali i na babinog tetića Hamdiju Hruščova, što ga pazari.

Kasnije sam kroz život shvatio da je slično i sa ljudima; hrabri, snažni, silni i odvažni uglavnom bivaju sklonjeni, prekomandovani i žrtvovani, a oni drugi manje vrijedni, mirni i poslušni žive i uživaju, samo zato što su poslušni, što se ne „iskreću na domaćina ili šefa“ i što ne znaju ni bukati, ni rikati i što im odgovaraju svi teljizi, jarmovi, plugovi, rala, drljače i saone i njima ne trebaju kandžije, jer su navili da tegle i na obični povik!!!   

N. Halilović

ruzica

  • Početnik
  • *
  • Postova: 27
Odg: Lijepa rijec...
« Odgovori #22 : Ožujak 30, 2014, 13:28:46 poslijepodne »

VOZ ŽIVOTA


Pjesnik je rekao; „Ovdje se ne živi da bi se umiralo,ovdje se umire da bi se živjelo“.

Život je kao putovanje vozom…U Ezelu kad smo čuli prvi zvuk, znali smo u kojem smjeru treba da krenemo…Prvim plačem smo najavili naš ulazak u voz… Bili smo začuđeni kad smo stupili u prvi kupe.. Jedino što nam je u tom trenutku bilo poznato je to odakle dolazimo…. Sad je trebalo da dobijemo odgovor na pitanja….Šta ćemo ovdje? I kuda to putujemo?… Ezan , ikamet i tri puta ponovljeno ime, kojim nas je babo zovnuo, bili su prvi znak da naše putovanje u vozu života počinje dobivati svrhu…

Činilo nam se da se voz i ne kreće nekom brzinom, jednostavno da mili po šinama i uživa prelijepim predjelima, ušuškan u toplom krilu majke, brižnom pogledu babe, u popustljivosti nane i dede, pažnji daidža, amidža, tetki, obasjan ljubavi sestre i žrtvom brata, želio je da što duže ostane na toj dionici… Ali… Sve prolazi…Mijenjaju se godišnja doba, smjenjuju se dan i noć…Tako i mi iz prvog kupea ljubavi, morasmo zakoračiti u drugi kupe i tada primijetismo da je voz počeo da se kreće brže… I tamo smo još uvijek sretali draga i poznata lica, ali smo upoznavali i nova lica koja su naše putovanje činili zanimljivijim, često sretnijim, ali ponekad tužnim…U  drugom kupeu učimo da se voz ne kreće samo po lijepim predjelima, da osim toplog majčinskog krila postoji i hladan pogled neznanca, da draga lica u određenim momentima moraju da napuste voz na određenoj im stanici… Kako smo prelazili iz kupea i kupe tako smo i sazrijevali, svaka nova stanica je uzimala po jedno nam drago lice… Predjeli kroz koje smo prolazili postajali su sve nepristupaćniji, kroz prozor smo mogli da vidimo planinske vrleti i ogoljene pustinje, koje su nas upućivale na ljudske duše…

Voz se kretao sve brže i brže, nailazio je na razna iskušenja, prepreke, putnici su morali da donose važne odluke kako bi njima održali voz na šinama i omogućili nastavak putovanja. U teškim momentima pokazivali smo prava lica, neki su jednostavno sve puštali slučaju, znajući da slučajnost ne postoji, drugi su se hrabro hvatali u koštac s iskušenjima i preprekama i ako prave gazije savladavali ih i tako činili dobro i drugima i sebi…Treći su samo gledali svoja posla strahujući samo za sebe i trudeći se da je samo njima dobro, takvi su samo u tim teškim momentima uspijevali da budu na sopstvenom dobitku, a gubili su trajnu nagradu i osjećaj ljepote kad se savlada iskušenje i doživi zajednički uspjeh… Ali svejedno i takvi su putovali vozom i s takvima smo morali dijeliti kupe….

Bilo je raznih karaktera, neki su bili samo sjena samog sebe, neki su ostavljali trag i na vodi jer su živjeli životom kakav je određen čovjeku kao Allahovom, dž.š. namjesniku na zemlji, neki su živjeli samo za sebe, služeći se vozom kao sredstvom u postizanju dunjalučkog užitka ne znajući ili ne vjerujući da će morati izaći na stanici određenoj… Naprosto, život je takav….Iskušenja i prepreke na putu života nisu tu da nam život učine težim nego da nas pouče i da pouku primimo…Da razumijemo svrhu putovanja…Da spoznamo vrijednost voza…Da osjetimo potrebu saputnika…Da svojim načinom i odnosom spram putovanja, lijepim ahlakom utemeljenim na principima vjere učinimo putovanje ugodnijim kako drugima tako i sebi…

Voz se sve brže kretao, a mi smo dobivali veću ulogu, od slijepog putnika, došli smo putnika čija je karta odavno čekirana i koji već odavno putuje vozom i bliži se stanici na kojoj će morati da siđe i zauvijek napusti  voz…

Sve što smo u toku putovanja vozom učinili  ponijet ćemo sa sobom, svaka lijepa riječ i osmijeh i djelo koje smo uputili ili učinili nekom od naših saputnika bit će naša nada, svaki ružan gest koji smo namjerno i s predumišljajem uputili nekome od saputnika bit će naš teret i naš strah…

Kako se putovanje bliži kraju tako i mi vršimo reviziju putovanja, postavljamo si pitanja i dajemo odgovore…Da li smo zadaću zbog koje smo se i ukrcali u voz ispunili onako kako se to od nas očekivalo, jesmo li bili dostojni namjesništva na ovom dunjaluku? Da li smo otežavali ili olakšavali putnicima koji su isto tako kao i mi bili samo u prolazu i imali istu zadaću samo drugačiju ulogu?  Je li naše putovanje imalo svrhu i ostavilo trag u predjelima kojima smo prolazili? Hoćemo li ostati upamćeni kao osobe čiji se silazak sa voza osjeti i ostavlja prazninu u srcima ljudi?  Jesu li naša jela bila u skladu sa prvim riječima koje nam je babo na uho proučio i poslije nas tri puta imenom zovnuo?…

Voz polagahno usporava, gledamo našu stanicu života, tu  moramo izaći…Do ove stanice je vrijedila naša karta, dalje će voz bez nas… Okrećemo se unazad i pogledom tražimo prvi kupe i ta draga lica koja su nas uvela u prve tajne putovanja vozom i naučila nas osnovnim vrijednostima života…Njih više nema među putnicima, ne možemo da ih dokučimo pogledom dunjaluka…Pogled nam prelazi iz kupe u kupe i vrača nam sjećanja na putovanje, na licu osjećamo sjetan osmijeh, koji je ujedno i oproštaj i nada… Pokušavamo da pokupimo svoju prtljagu i polahko krenemo k izlazu… Koračamo ruku spuštenih niza se… Naša prtljaga su naše knjige na našim ramenima… Osmjehujemo se zadovoljno jer nas težina na desnom ramenu podsjeća da nismo putovali uzalud…Voz staje…Izlazimo…Na stanici ne očekujući iznenada ugledamo sva ona draga lica iz prvog kupea…Smirena i zadovoljna….

I glas koji poziva…..

“A ti, o dušo smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan, pa uđi među robove Moje, i uđi u Džennet Moj!” (Al-Fagr)


E.M.

ruzica

  • Početnik
  • *
  • Postova: 27
Odg: Lijepa rijec...
« Odgovori #23 : Svibanj 02, 2014, 13:00:32 poslijepodne »
ZOV USPOMENA

Hodao je tihim koracima po avliji, ispunjen nekom strepnjom i nemirom. Nije ga sprva opazila, kasno je, a bila je već ponoć prošla, samo se huk Neretve iz daljine čuo. Ljetna noć. Onako teška, sparna... Mostarska. A nebo vedro, zvijezdama ispunjeno. Oduvijek je bila lahkog sna i osjetila svaki njegov nemir; ma koliko god se trudio da od nje to sakrije, nije mu uspjevalo. Znala je ionako da pusti san na oči mu večeras neće doći, jer je zov uspomena iz prošlosti razbijao tišinu kojom se okitila ljetna noć i tjerao san od sebe. I tako je svake godine, samo je li se avgust primakao, sjećanja pokucaju i otvore zastor što vrijeme ga neprimjetno niže kroz godine. Znala je da mu njena riječ večeras neće trebati kao inače. Tako on uvijek avgustom, povuče se u sebe i samo bi mudrovao ispod stare trešnje u avliji slušajući modru rijeku dok od hridi udara.

 Eto tako je to Bosno s tobom, takav je ovaj tvoj Bošnjak, ne da se vremenu da ga od sjećanja odvoji i zaboravi na minulu prošlost. Voli on i druge, ali ti si mu eto nešto drugačija, posebnija. Poput majke iz čijeg krila se otrgnuti ne da. Evo, Ahmed se večeras od sjećanja odvojiti ne može, džaba, uvijek su ista... Ustvari, kako vrijeme promiče, nikako da blijede, nego iznova prožimaju i diraju čitavo njegovo biće. Zarobaviti ih ne može i ne želi, a nije mu lahko ni prisjećati se. Dvojicu je sinova na bolji svijet ispratio... Još su mu ona nevesinjska polja pred očima pukla, daljine nepregledne. Sjećao se kako ih je dvojicu u školu ispraćao, s posla se kući vraćao, kako ga je hanuma u avliji mirisnoj, sa kahvom vrućom bosanskom, čekala. Nije se tamo ni vraćao otkad se smirilo, kaže teško mu, ne može, ionako mu iz sna slike sjećanja ne izlaze.

Nudili su mu, onda kad mnogi su išli vani, gdje god stignu, samo da iz Bosne krvlju natopljene idu, nudili mu da ide i on. Nije htio. Samo ih onako pogledao i pogledom osudio, oči mu pune suza, ali ne da krenu, već onako, zaustavljene. Pričali su da ga poslije nisu haman često sa suzama viđali, sve je on to progutao, u sebi ugušio. Zna da su mu poginuli ali ko' šehidi ako Bog da. I stid ga nije, ponosno će zemlju bosansku sa mezara ljubiti i dove učiti. Ovakvi će, poput njega, i toprak napustiti, negdje drugo gnijezdo sviti, i živote dati, ali slobodu zemlje prodati neće, niti će iz nje ići. Vjeru i čast, slobodu i ponos, dati neće, krvlju će zemlju natopiti, bol popiti, ali će uzdignute glave pred ljude stati. Uhvatit će suzu staklenu, bosansku, majčinu, i njome lagano zaliti ljiljane što eno, krase i Kovače, i Šehitluke, dok nišani, sve jedan do drugog, ko' snijeg bijeli, bude ponos, snagu, inspiraciju.. Eto taj ponos su vijekovima ranjavali i vrijeđali, ali ga uništili nisu. Svjedoči to i modrozelena Neretva, hladna, što hukom budi Ahmeda iz sjećanja, i stapa se ovog jutra sa sabahskim ezanom.

 ''Vakat je'', lagano izusti, uzdahnu i pođe uz stepenice, opet tihim koracima, pazeći da je ne probudi, ne znajući da ga je ona svo vrijeme čekala, sa prozora gledala…

Z.K.

ruzica

  • Početnik
  • *
  • Postova: 27
Odg: Lijepa rijec...
« Odgovori #24 : Lipanj 20, 2014, 20:59:26 poslijepodne »
NE DA SE BOŠNJAKINJA!

U Travniku se sabahski ezan davno oglasio. Rosa miluje latice cvijeća, a magla s Vlašića se spustila da saopšti Travničanima da unesu još koji naramak drva. Zima ne pakuje stvari. Ostaje da kaže da je miris behara daleko, al’ zato miris pržene kahve… Fatima je bogme vrijedna bila. Poslije sabaha oka nije sklopila. More je one iste, stare brige. Drijemnula bi, ali neće san na oči, pa džaba. A misli nekad hudnica, nema kuda ni kad ustane. Ni kahve s kim popiti, ni po mutvaku se razletiti pa doručak spremiti. Nema kome. Da joj je bar Ibrahim živ. A ovako… Na životu je drži još ovo malo rodne grude što dušmani netaketo ostaviše. Al’ hrabra je Fatima hanuma, prava Bošnjakinja. Ne da suzama na oči, ne da tuzi u srce. Diže se bismilletom, zasuka rukave, pristavi je. Poravni za sofrom, pa se zagleda u stolnjak što joj ga mati u ruho spremila. Nasu dva findžana. Nije Fatima sama, nije… Ne napuštaju nas ljudi kad Azrail dođe po dušu, kad pesele na bolji svijet. Napuštaju nas onda kad ih mi potisnem u zaborav, kad ni djelić lijeve strane ne ostavimo za njih… A nije ona svog Ibrahima zaboravila, nije. Za njega nije ostavila samo djelić lijeve strane. Na toj strani je uklesano njegovo ime. Zna ona da je volio miris pržene kahve, pa cijelu mahalu zamirisala…

Na drugoj strani svijeta, u dalekoj zemlji Skandinavije, Hatidža pakuje stvari. Kad spakova i posljednji kat sjede da odmori. Nekako joj je svijet postao tajna, a i ona njemu. Nisu se razumjeli. Ni kahva joj se ne pije. Nije joj k’o kod kuće. Ne salijeva se toplo i fino niz grlo. Gleda u svoje katove i misli kako su dugo gazili tuđom zemljom. Oni tamo do kata i jamenijice prave ljepote ni vidjeli nisu, ni poštenije ni čestitije žene, ni prave rumeni na obrazima. Hladna i daleka ova tuđa zemlja bila. I u srcu joj zastudenilo. Ne kaže se džaba da je čovjek za rodnu grudu i zemljake vezan tankim, nevidljivim žicama. Kad dođe do rastanka žice zadršću i počnu davati tajne, tužne glasove, kao na violini. Svaki, kao da iz srca trga neku bol.

Znala je Hatidža sahate i sahate provoditi sjedeći na jednom mjestu, gledajući u jednu tačku. K’o onda. Davne devedesete. Delija joj u boj otiš’o, a ona se sklupčala u jedan ćošak. Suze presušile, riječi u grlu zastale, a tijelo nemoćno podrhtava. Samo uši habere čuju, a srce bol osjeća. Vrijeme presporo prolazi, još sporije za one koji čekaju, za one koji se plaše. Cijela mahala se tada kod njih iskupljala, a Hatidža u jednom ćošku muke trpila. Dok strašan haber ne stiže. Pogin’o. Osaburi. I tad. Podnese gubitak samo kako Bošnjakinja može i umije. I ode u tuđinu. Poslaše je. Vele, bit će joj bolje. A njoj zebnja tad nastupi. Zebnja u srcu. Toplije joj bilo u njenom podrumu, bez ijedne žeravice, u njenom ćošku, prepunom vlage. Tada je uspomene nizala koje su joj srce grijale, i zamišljala da ga gleda među mnoštvom ljudi koji su u njihovu kuću dolazili da lakše podnesu strašne glasove, svi zajedno.

Al’ evo. Nakon toliko godina, zrake sunca obasjavaju njeno lice, uvlači se toplota u njeno srce. I do Travnika dopire. Diže maglu i rosu da nagovijesti njen povratak. Da nagovijesti još jednu pobjedu.

I po prvi put, nakon toliko godina osjeća da joj je noga na sigurno tlu. S ponosom i uzdignute glave kroči istim onim tlom kojim je vojnička čizma harala, po tlu kuda se krv prolijevala. Jedna čizma, crna, prljava, gazila da uništi, da prolije krv, da se trag čistoće zamete. A druga gazila, da danas, Hatidža ima raskrčen put. Žurno ide do mezarja da babi i majci dovu za mrtve prouči, da zamoli Uzvišenog za vječnu sreću na boljem mjestu. Zadihana se vraća i s ulice dovikuje Fatimi da pristavi, bosansku, pravu, da zamiriše, da dušu ugrije.

Prikradam se i ja ulicom. Načulila uši da čujem, pa da razmislim. Da izvučem pouku iz prošlosti, za sadašnjost, za budućnost. I šta narod predevera, i žena šta predevera, a opet izdura. I ponosna što ovom soju pripadam, što sam i ja Bošnjakinja. Puno srce radosti i nozdrve mirisa pržene kahve.

B.Š.

fruit

  • Član
  • ***
  • Postova: 820
  • Spol: Muški
  • Ja bih svjetlost zvao mrakom...
Odg: Lijepa rijec...
« Odgovori #25 : Lipanj 28, 2014, 18:55:28 poslijepodne »
Lijepo napisano,uzivncija procitati..

ruzica

  • Početnik
  • *
  • Postova: 27
Odg: Lijepa rijec...
« Odgovori #26 : Srpanj 02, 2014, 11:53:01 prijepodne »
BABO, JULI JE!

Ja ti babo pisati moram, drugačije ne znam...i ne mogu. Sve i kad bih htjela drugačije ne znam kako ću?! Kad ti pišem bude mi lakše...malo lakše! Doćeš' babo, jel' de da ćeš doći? Ako Bog da! Mati te čeka svaku noć, poslije jacije na klupi ispod kruške, kaže samo što nisi, aa dedo ostavlja otključana vrata kaže kad dođeš da možeš mahom ući u kuću da ne kucaš, zna da si umoran.

Babo što te nema do sada, poželjen si babo. Znaš babo, dedo svakim danom sve više stari i sve se više bojim za njega. Ako babo ostanem bez njega, aa ti mi daleko šta ćemo mati i ja same? Tebe čekamo, a on je više u godinama, kaže da mu ti dođeš i onda mu ne bi bilo mrsko mrijeti, aa babo ja to ne želim. Hoću da vas imam obojicu.Trebate mi babo!

Dedo me je odgajao ovo vrijeme dok ti nisi bio tu, branio me, pokrivao u noći, hranio. Dedo mi je život, ja drugoga do tebe nemam. Sanjaala sam te prošlu noć babo...ama isto koda te sad gledam. Sjećam se jula, onda kada sam te posljednji put vidjela babo...i sada je juli, a tebe babo nema.

Puno si se babo zadražo, aa rekao si da nećeš, rekao si da ćeš otići samo do grada da doneseš ulja, i nikada se više ne vrati. Nema veze babo ako nisi našao ono koje tražiš, babo ti se vrati sam, znaš sada ima neko drugo ulje, mi smo zadovoljni i sa ovim.

Babo sve češće bivam usamljena, sve češće mi dolaziš u san. Babo više neću da sanjam, hocu da budeš sa mnom. Reci mi babo hoću li mi se ikada obistinit i jedan san? Imam momka babo, dosta mu pričam o tebi, i pravo si mu drag. Kaže da jedva čeka priliku da te upozna, aa ja mu kažem da ćeš ti brzo doći, ako ne za ovaj juli onda naredne godine sigurno. Je li tako babo? Daj mu priliku da te upozna, molim te babo! On bi me ženio babo, tražio je od dede ruku, ali neka babo. Čekat ćemo da se vratiš akoBogda, pa da onda proslavimo.

Majka će obući novu haljinu, kaže sličnu onoj u kojoj si je oženio, boja ona koju ti najviše voliš, aa dedo novu košulju i polover što mu je tetka isplela, ima sive šare na sebi. Fino ćeš stati ti babo, i mati pored tebe, aa sa druge strane dedo, Omer i ja. Jednu sliku ću uramiti ja,a jednu vama dati, pa navečer ako Bogda kad ti, mati i dedo sjednete da pijete kafu da imate i da gledate. Gledat ću babo i ja vas!

 Eto babo, bi juli kad si otišao, sad je juli a vratio se nisi. Babo molim te da brzo dođeš, da me babo zagrliš onako kako si samo ti znao, da me pomiluješ po kosi, i povučeš za desno uho. Sada sam narasla velika, izrasla babo u curetinu, aa i dalje babo sam ista ti. Kažu oči imam iste tvoje, ali znam da nisu. Moje su oči babo natopljene suzama, suzaama koje se skupljaju godinama, suzama koje su ispuštene samo za tebe babo, aa tvoje babo nisu bile takve. Bile su tako sjajne, ispunjene ljubavi, radošću, rahatlukom! Zato babo brzo se vrati, pa da bam budem ko' ti, da i moje tako blistaju ko tvoje, jer babo niko mi drugi taj sjaj ne može vratiti sem tebe!

A.L.

ruzica

  • Početnik
  • *
  • Postova: 27
Odg: Lijepa rijec...
« Odgovori #27 : Srpanj 05, 2014, 14:49:17 poslijepodne »
SREBRENICA, SUZA S BOSNINOG LICA


        Prošlo je već devetnaest godina od srebreničke tragedije. Blijede sjećanja, dok se bujice bola kriju negdje duboko tu u nama. Ali sve je to ništa naspram boli majke Srebreničanke što izgubi oca, muža, brata, sina...što izgubi svu mušku čeljad.


   Teške su njene suze, teže od svih ovih devetnaest godina, koje je probdjela u stalnom nadanju i čekanju da će se bar netko od njih vratiti živ. Svake godine, majka Srebreničanka zelenim busenjem prekriva njihove kosti, svake godine novi kabur, nova fatiha, nova rana na već ranjenoj duši. Devera Srebreničanka, majka Bošnjanka, ali joj ponos ne da da i ona poklekne jer bi to značilo pobjedu krvožednih dušmana i nečovjeka. Preostaje joj samo da sklopi ruke, pomoli se Bogu da se Srebrenica više nikad i nikom ne ponovi.


   Srebrenička majka je najhrabrija žena na svijetu. Ni svi mogući ordeni, ni medalje za hrabrost, nisu iznad njenog nepokolebljivog duha i snage koju ona posjeduje. Njeni tužni pogledi još su uprti negdje u srebrenička brda sa kojih su dušmani sijali smrt, a koja se još nakon toliko godina neizbrisivo osjeća. Te kobne devedeset i pete, tog jedanaestog jula, mnogi Srebreničani su ostavili svoja tjelesa poludjelim zvijerima što su ih iz stope u stopu pratile.


   Na svakom koraku bila su otvorena greblja, bez ispraćaja, bez dženaze. Srebrenica je postala jedan veliki bosanski šehitluk. Srebrenica je bolom uramljena i suzama natopljena slika, da vazda podsjeća na najveći genocid poslije Drugog svjetskog rata, da bude stalni podsjetnik i sramotni odraz na licu Evrope što je to dopustila.


   Srebrenica je bosanski veo natopljen nevinom bošnjačkom krvlju. Ona je tragedija o stradanju, spašavanju i preživljavanju jednog naroda iz kandži i okova dušmana i nečovjeka. Žalopojka ucviljenih majki čuje se Srebrenicom dok se pune novi kaburi.


   Bosnom se sa suzama ore hiljade glasova, stapajući se samo u jednu molitvu-da se ne ponovi, da se ne zaboravi Srebrenica...

Dž.P.

fruit

  • Član
  • ***
  • Postova: 820
  • Spol: Muški
  • Ja bih svjetlost zvao mrakom...
Odg: Lijepa rijec...
« Odgovori #28 : Srpanj 08, 2014, 20:24:54 poslijepodne »
 344331

Lijepo napisano..

ruzica

  • Početnik
  • *
  • Postova: 27
Odg: Lijepa rijec...
« Odgovori #29 : Srpanj 10, 2014, 11:32:31 prijepodne »
SREBRENICA

Spremni čekaju tabuti da se nose na mjesto koje svjedoči prošlosti Bosne i Hercegovine. Oni su tu, svjedoci, koliko god se mnogi trudili da opovrgnu ovu istinu. I zemlja je posvjedočila historiji, vi koji historiju niječete.
Zemlja se zemlji vraća,a duša će Gospodaru.
Na posljednji ispraćaj čeka večeras 175 tabuta. Nečiji babo, amidža, brat... Dvadeset godina poslije, kosti će naći svoje mjesto. Ali se pitam, hoće li majke, kćerke, sestre oprostiti onome koji je ove kosti razbacao, da im trag zametne? Možda i hoće. U tome se ogleda njihova snaga. Oprostiti vama, o duše prodane, i krenuti dalje. A šta ćete vi, jadne li ste? Pred Gospodara stati morate i svoju Knjigu čitat ćete. U njoj je sve zapisano. Možda na dunjaluku sakriti možete imena onih čijom ste se smrću dičili skoro, ali Knjiga jasna će svoje reći. Njoj imena su znana, i bit će pročitana... pred Gospodarom. Pravednim.
U ovim danima žalosti, ne suše se suzna lica majki Srebrenice. A ipak, hrabre su to žene. Neke još strpljivo čekaju da sakupe kosti svojih najmilijih. I dočekat će. Zemlja će sve iz utrobe svoje izbaciti da istina izađe na vidjelo. Svjedočit će zeleni nišani da je bio jedan brat koji je sestri svojoj lutkice kupovao, i da je taj dan ostavio i nju i majku i otišao da odbrani rodnu grudu. Otišao je i više se nije vratio. Svjedočit će zeleni nišani da je bio babo koji je taman kuću pokrio i djecu svoju pod kućnim krovom sakupio. A taj dan je otišao da brani svoje od dušmana. I nije se vratio...
Svjedočit će nišani da su bili ljudi i nestali preko noći. Svjedočit će dušmanima na dan kad se račun bude svodio. Strpite se majke i sestre, bliži se taj dan. Ako je dunjaluk varalica, Ahiret sigurno nije.
Kiše suza i kiše dova na jednom mjestu će se sastati. 11. Jula.
Majke Srebrenice plaču, već devetnaest godina. Ne znamo kad će i hoće li prestati plakati, ali znam da će se boriti do posljednje kapi znoja da Srebrenica opet bude živa. A vi ćete tada, o srca skamenjena shvatiti, da pobiti jedan narod ne znači uništiti ga. Naprotiv. Znači ojačati ga. I vidite li? Tijela i duše 6 000 Bošnjaka su večeras slobodna,a vaša? Duše ste svoje u tijelima zatvorili a tijela vaša su drugi zatvorili. Slobode nemate, pa čemu ste onda težili?
"I ne recite za one koji su na Allahovu putu poginuli: "Mrtvi su!" Ne, oni su živi, ali vi to ne znate“! ( Kur´an, El-Bekare, 154. )
Jednom kad budem pričala o Srebrenici, pričat ću o gradu u istočnom dijelu Bosne punom osmijeha dječijih. Pričat ću o Srebrenici u kojoj opet beharaju jabuka i trešnja, a lipa svojim mirisom opija prolaznike. I čut će se ezani sa džamije a omladina će popuniti saffove i Jednom Allahu na sedždu će padati. Dići će se Srebrenica, u inat vama. I trava će biti zelenija i srca će biti ispunjenija. I prestat će liti suze majke Srebrenice. Ali znajte da vam zaboraviti neće. Nijednu jedinu kap krvi.
Žao mi je što će samo jedan dan ovaj grad biti centar svijeta, a onda će sve utihnuti. Do godine. A to ostavljam na savjest tebi, gospođo Europo. I sad si nas, kao i tog dana ostavila na cjedilu.
Danas pričam o Srebrenici koja je izgubila bitku, ali ću vam jednom pričati o Srebrenici koja je dobila rat. Ne samo o Srebrenici u Bosni, nego i o Srebrenici u Palestini, Egiptu, Siriji.