collapse

* Web kamera

* Vrijeme

Autor Tema: Lijepa rijec...  (Posjeta: 14483 )

0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.

ruzica

  • Početnik
  • *
  • Postova: 27
Odg: Lijepa rijec...
« Odgovori #30 : Srpanj 12, 2014, 13:13:25 poslijepodne »
JULI


Misli mi ciče i magle vid.. Da ih ukalupim htjela bih, ali ..

JULI JE..

Crno nebo kapi zbog zelenih čoha što su nekad život bile. Hiljadu mrtvih kapljica se spusti na zemlju, već natopljenu suzama majke što izgubi šest prvina u svom mlijeku..

Te plahte sad pokrivaju kosti Nurinog sina jedinca i unuka, Ahmedovu izgubljenu mladost, Muhamedov miran san, Amrinu jedinu ljubav..
 One danas svjedoče protiv nečovjeka, genocida, zločina, organizovane izdaje, isplanirane epizode, Evrope, nepravde dunjalučke, licemjerja…
Danas je dženaza još jednom mučenom, osakaćenom, sprženom, izrešetanom, izmasakriranom, zaklanom Bošnjaku.
 Danas opet sahranjuju Bosnu.

Danas će moja majka, još jednom, izliti oči svoje i onda će se one, ionako male i upale povući u bore i postati, još jednom, najtužnije na svijetu. Plakaće moja majka za ženom pored bijelog nišana što je sjeća na njenu tugu. Ja sam bila mala ali dobro sam upamtila dan kad su majku zovnuli sa čardaka, gdje je babi spremala torbu za liniju, da joj uzmu zauvijek mir i zdrav osmijeh.
 Sjećam se kako me vukla preko Paretka, kako je vrištala i padala i drugoj ženi govorila nešto što nisam shvatala .. Plakaće moja majka za svojim bratom voljenim danas, za sinom svoga brata šehida.. Za svim sinovima koji su danas kao i on negdje po svijetu, jer su na zemlji gdje im je babo poklonio život za mir, ostavljeni sami..

Opet će pričati o curetku lijepom.. i otpuhivat će sve dok ne izgovori još jednom da se djevojčica rodila tik iza babine smrti i da ga nije ni primirisala.. kao da i nakon dvadeset godina još samu sebe ubjeđuje dok nam ponavlja najgorču istinu svoga života.

Gdje se nakotilo ovoliko zlo, kako čovječanstvo na duši nosi grijeh zbog jecaja nevinog djeteta?
 Zašto danas šuti BOSNA, dok u Gazi umire još jedna Srebrenica?
 Reci, čovječe, kojem se to svijetu pravdamo za rane koje su NAMA nanešene?
 Mi još svjesno podnosimo poniženja.. A Onaj dželat što i sad drži mač cereka se i negira..

Živjeti u zemlji koja miriše na smrt obavezuje te da svojim znanjem, radom, svjesnošću nikada ne dozvoliš da se ponovi..Vjerovati da će jednom biti lakše, graditi  budućnost u zemlji šehida, znači, ne samo ne zaboraviti jedanaesti dan u mjesecu julu, nego sjećati ga se u svim segmentima života svaki dan..
Živjeti ovdje znači čekati pravdu koja će stići..

To je jedina utjeha, ako se ikako o njoj može i smije..

ruzica

  • Početnik
  • *
  • Postova: 27
Odg: Lijepa rijec...
« Odgovori #31 : Srpanj 19, 2014, 18:52:59 poslijepodne »
Majko Hava, ja sin sam tvoj!


O ljudi!

Možete li stvoriti sebi sliku žene koja u jednom danu gubi šest sinova i muža, a živi i dan danas, 22 godine nakon toga, kako ta žena treba da izgleda. Hej ljudi moji samo zamislite.

Šest sinova ti dušmani ubiju u jednom danu, nije to šest vrana crnih, nego šest sinova, šest ljiljana mirisnih, majka Hava hranila za dušmana, da im dušman presudi u jednome danu.

U školu i džamiju ih pratila, njihovim uspjesima se radovala, živjela za njih. Kad su u dugim besanim noćima gorjeli majka Hava im temperaturu skidala sirćetom od jabuke divljake iz prijedorske bašče.

Svakome se majka Hava radovala podjednako, zjenicama oka svoga. Šest sinova kad na Bajram majci dođu puna kuća čeljadi njene, radosti njene.

Ali, dođe prokleti dušmanin 23. juna '92. i odvoji od života milo i drago, šest sinova k'o šest jabuka, Senada, Sejada, Nihada, Zilhada, Zijada, Nishada i muža Muharema.

U jednom danu, zamislimo ko bi od nas mogao preživjeti to, ali majka Hava živi, a živa nije, korača po zemlji mrtvim nogama, gleda očima koje ne vide ništa osim slike šest sinova jedan kraj drugoga i otac im Muharem, šest tabuta, šest mezara, šest bijelih nišana, šest fatiha sinovima i sedma mužu.

Ej Allahu velik ti si...

Insan more izdurati što kamen ne može! Živi majka Hava, a živa nije, samo čeka dan da joj edžel dođe da i ona svojim najmilijim pođe.

Majko Hava, majko Bošnjaka ne budi tužna, ja sam tvoj sin, ima nas još koji se tvojim sinovima hoćemo zvati.

Naša majko Hava, kad u nedjelju u kabur spustiš šest svojih bulbula i muža Muharema nek' ti srce izdrži da ne prepukne od bola, sjeti se Allaha i raduj se džennetu sa svojim sinovima i svojim Muharemom, u džennetske bašče Allah će vas uvesti i tamo ćete vječno živjeti.

Ja tvoj sin i moja braća Bošnjaci te neće zaboraviti! Vječno ćemo tvoje riječi ponavljati:

''Ja, Hava, majka, Bošnjakinja, ne halalim, Ne halalim neprocvalih šest pupoljka mojih, ruže neprocvale, ognjište da mi ukrase i Bosnu mirisom da namirišu.
Ne halalim usta osušena, noći bez sna, oči moje izvađene.
Ne halalim kuću, bez živog ognjišta, bez smijeha, mladosti.
Ne halalim bačene duvake, bešike bez čeda, njive bez sjemena.
Ne halalim pokidane stabljike, izdanke utrobe moje, korijen što mi se utrije.
Ne halalim, život bez sunca, bez radosti.
Ne halalim srce iščupano, ranu otvorenu.
Ne halalim, ne halalim, ne halalim...''

Svi Bošnjaci imaju dvije majke, jedna je ona koja nas je rodila, a druga naša majka Hava Tatarević iz Zenova kod Prijedora, dobro upamtite, naša je dužnost da joj djeca budemo, da je majkom zovemo.

Šest sinova, naše braće u jednom danu dušmanin našoj majci Havi oduze.

Majko Hava, ja Haris sin sam tvoj!

ruzica

  • Početnik
  • *
  • Postova: 27
Odg: Lijepa rijec...
« Odgovori #32 : Kolovoz 02, 2014, 11:29:07 prijepodne »
MAJKO…

Starim, za moju majku sam još uvek mali. Sjedim, a kod nje sam još dijete. Jedino je ona zbog mene prolijevala suze, mlijeko i krv. Svi su me zaboravili, a ne i moja majka. Svi su me napustili, osim moje majke. Svijet se za mene promijenio, ali ne i majka. Allaha ti, majko, koliko si puta brisala suze sa obraza kada sam išao na put? Koliko si neprespavanih noći imala kada sam bio odsutan? Koliko si noći uz mene provela kada sam bio bolestan?
 Majko...
 Kada bih dolazio s puta, čekala si me na vratima suznih očiju od radosti; a kada bih odlazio, pratila si me sa tugom u srcu.
 Majko...
 Nosila si me pod svojim rebrima, u bolu i patnji. Rodila si me sa jaucima i uzdisajima. Zagrlila si me i dočekala poljupcima i osmjesima.
 Majko...
 Nikada nisi zaplakala dok meni san nije pao na oči. Nisi pošla da se odmaraš dok ja ne bih postao sretan. Kada bih se osmjehnuo, i ti bi se nasmijala iako nisi znala razlog. A kada bi došao tmuran, ti bi zaplakala iako ne znaš zašto. Oprostila bi mi prije nego pogriješim i zaboravila prije nego se pokajem. Opravdala bi me prije nego što se ispričam.
 Majko...
 Ko bi me pohvalio, povjerovala bi mu i da me je proglasio vladarom ljudi i Mjesecom punim. A ko bi me kudio, ne bi mu vjerovala ni da dovede najpoverljivije svjedoke. Samo si ti uvjek bila zauzeta brigom o meni.
 Majko...
 Ja sam najvažnija stvar za tebe; najlepša priča; slatka želja; činiš mi dobro i misliš da to nije dovoljno; topiš se od čežnje za mnom...
 Majko...
 Kada bi suzama zahvalnosti mogao oprati tvoja stopala i ponijeti, od stida, tvoju obuću.
 Majko...
 Volio bih kada bi mogao preuzeti tvoju smrt i svaku nevolju koja te zadesi.
 Duša mi govori da me uništavaš
 Žrtvujem se za tebe, znala to ili ne.

 Gospodaru, oprosti mojim roditeljima; smiluj im se kao što su oni meni, kada sam bio dijete, njegovali...

Dr. Aid El-Karni

ruzica

  • Početnik
  • *
  • Postova: 27
Odg: Lijepa rijec...
« Odgovori #33 : Rujan 05, 2014, 21:49:25 poslijepodne »
NE PLAČI, MOJA EDINA...

''Misliš li da se mogu preokrenuti?'' - tiho mi je prošaputala, zumirajući me pravo u oči. Jedan osmjeh samo radi mene i skoro neosjetni stisak ruke odražavao je njeno stvarno stanje dok se sa životom rastajala. Dubokim pogledom skupljenih zjenica i beživotnih očiju, u kojima je još samo iskra života treperila, tražila je potvrdu od mene za svoje nelogično pitanje. Zakovana za krevet i sama je znala svoje sposobnosti i da bi joj za takav poduhvat trebalo nešto puno jače od nas dvije. Nije bilo težine u njenom tijelu, ali bolovi pri svakom pokretu, čak i najmanjem, budili su strah i za pokušajem. I njen i moj.

Prenula sam se naglo, kao iz sna i uspravila se pokraj bolesničkog kreveta u njenoj sobi. Dobila ga je na korištenje dok su je ljubazno otpremali kući da se sama izbori sa smrću. Smatrala sam da je zaslužila dostojanstveniji tretman, ali sam i sopstvenu misao gušila. Nisam joj željela ničim otežavati njeno stanje,tješući je nerealnim zaključcima da je sigurno dobro čim ne mora biti tamo. Vremenom je izgubila i posljednji atom snage kojim se nekako zadnjih sedmica odvlačila u bolnicu.

''Hajde'', rekla sam joj. ''Sad ćeš se okrenuti na desnu stranu.'' Bespomoćno me je gledala površnim pogledom, okrenuvši glavu od mene, želeći time negodovati moju ludu zamisao. Znala sam da je tamo, gledajući u zid, pustila suzu, ali sam odvažno stojala pored i čekala da obrati pažnju na moju ustrajnost. Šutile smo skoro cijelu minutu prije nego sam joj uputila poruku: ''A onome ko se na Allaha osloni, On mu je dovoljan!'' Vrlo dobro sam znala da ona nikada ne bi ostala imuna na bilo kakav spomen Allaha i koristila sam to uvijek u svojoj prijateljskoj namjeri prema njoj. Jednako sporo kako se okrenula zidu, vraćala je svoj pogled prema meni i zaustavila ga na mojim ispruženim rukama. Nisam se pomijerala dok mi blagim smiješkom, opet onim radi mene, nije odobrila da je uhvatim oko pasa. Držala sam je najprije bez djelovanja, gledajući je pravo u oči.

''Edina, misliš li da se ja oslanjam na Allaha?'' – upitala je.

Odgovorila sam joj osmijehom i išaretila klimanjem glave potvrdno. Oduprijela se rukama od mene i stisnula svoje slabo beživotno tijelo, te se uz par neobičnih jauka našla okrenuta na desnu stranu. Svako malo bi morala odmarati umorni dio kostiju od ležanja.

***

Eminu sam znala od ranog djetinjstva. Ratne okolnosti učinile su me djevojčicom bez doma i bezbrižnog života. Zajedno sa ostalom raseljenom djecom našla sam se u svijetu drugačijih igara i navika, druge djece i drugih ulica. Emina je živjela upravo u jednoj takvoj, u mjestu gdje sam ja sa roditeljima i bratom došla kada smo napustili svoj dom na početku rata.  Ali, moje i Eminino prijateljstvo zaživjelo je tek godinama kasnije.

Pred kraj rata sam je stalno viđala kada je dolazila kod mojih roditelja u trgovinu po namirnice. Tiha i nježna djevojčica plijenila je svojom dobrotom i najtvrđa srca. Skromnijih mogućnosi, a ljepšeg dječijeg osmjeha u cijeloj mahali nije bilo. Moja majka je uvijek govorila kako posebno voli to dijete.

Poslije rata niko nije naročito dobro živio. Ljudi su u trgovinama kupovali obično samo prehrambene artikle i tek poneki suvenir za vrijeme bajrama. Ja sam živjela stotinjak metara od Emine u kući koju su moji roditelji iznajmljivali pod kiriju, jer se svojoj kući nismo mogli vratiti. Mama se posebno sjeća jednog trenutka kada je Emina dosla po svoju nafaku tog' dana. Držala je u ruci papirnu novčanicu od pola marke i tražila je da kupi dvoje jaja. Dok ju je mama usluživala, djevjčica ju je tiho zamolila da je nešto pita. Majka se nagnula prema njoj s posebnom pažnjom. Tiho joj je prošaputala: ''Ja imam pola marke, a dvoje jaja je četrdeset feninga, e mogu li ja za ovih deset što ostane dobiti jednu žvaku?''

Puhnula bi svoju svijetlu kosicu sa čela i neosjetno, baš kako je i ušla, zatvorila bi staklena vrata i odlepršala cupkajući nogu za nogom. Mama bi me potom poslala sa nekim slatkišem da je sustignem. Željela je da kao drugarice dijelimo slatke zalogaje i time je zasigurno udarala temelje prijateljstvu koje se godinama poslije razvilo u ono koje se naziva iskrenim i bezuvjetnim.

***

Znaš Dinče, rekla mi je jednom dok smo jele kolače i pile kahvu: ''Ja ti ne mogu ovaj sok od jabuke.'' Za vrijeme svog liječenja samo je njega smjela piti. Bila se lijepo oporavila poslije prve operacije i uveliko se spremala za udaju. Uvijek je naglas zahvaljivala Allahu što je upoznala mene i svog budućeg muža. No, ja sam uvijek mislila da sam više počašćena što sam imala nju. Imala je osmjeh koji je liječio sve moje tegobe. Imala je ono što se uistinu rijetko nalazi i ja sam to vrlo dobro znala. Nekoliko sedmica pred udaju stavila je hidžab, a namaz je bio već odavno sastavni dio njenog života. Jedna drugoj bile smo potpora u najvažnijim životnim opredjeljenjima i to je ono što je imalo naveću težinu u našem prijateljstvu.

Udala se za čovjeka koji je bio svijetla strana u životu prepunom iskušenja. On je bio primjer za objašnjenje pri obećanju u dobru i u zlu. Uvijek bi mi pričala kako nikada nije spavao kada bi ona bila budna, zbog nesanice ili bolova koji bi je nerijetko uznemiravali. ''Spavao bi kaže, samo kada bi se uvjerio da ja čvrsto spavam. Iako sam rijetko čvrsto spavala, nekada sam željela da makar tako misli.'' No, zbog iskrenosti svoje ljubavi prema njoj, vremenom ga više nije uspijevala ni prevariti.

Momak u najboljim godinama oženio je ženu za koju je znao da neće imati djecu i koja se borila za nekoliko godina iole kvalitetnog života. Poseban respekt uživao je u očima ljudi koji ga znaju i koji ga ne znaju. Ali ja sam, bez imalo sumnje i čuđenja znala šta je dobijao sa Eminom.

***

Preokrenuta na desnu stranu sada je direktno gledala u mene. ''Bila si u pravu'', s mukom mi je govorila. ''Danas nam je peta godišnjica braka, a vidi me na šta ličim'', opet se blago smješkajući. Karcinom se ponovo vratio i zahvatio njeno ionako slabašno biće. Gdje sve nije. Stavila sam joj ruku na obraz i lagano je milovala prstima. ''Tako si nestvarno lijepa, moja pahuljice. Lice ti sija poput Sunca, koža ti je čista i bijela, a mirišeš na miris koji imena nema.'' S nepovjerenjem je prihvatila moje riječi sklopivši oči popraćene uzdahom. ''Ne pretjeruj!'' -  sada se ona branila poput mene. ''Nego, piši mi svaki dan na moj broj telefona, a ja ću mužu diktirati odgovore. Ne mogu sama tipkati.'' Namjerno sam zanemarila njen opis sopstvene slabosti, naglašavajući da je to sve privremeno i da će uskoro ustati. Opet nepovjerenje, ali i onaj tegobni smiješak, samo zbog mene. Znala je vrlo dobro koliko me boli njena nemoć i da u momentima smijeha prevazilazim i samu sebe.

''Voljela bih da mi učiš Kur'an, najlakše mi je u mislima biti sa Allahom.'' – rekla mi je.

Ustala sam i propela se na policu iznad nje da dohvatim Kur'an. Pogledom na nju odozgo, krevet je djelovao kao da na njemu ništa nema. Samo je sićušna glavica u jastuku odavala da nije prazan. Spustila sam se pokraj nje i državši je za ruku počela učiti suru Mulk. Lice joj se ozarilo, jer ju je i ona posebno voljela. Prije sam joj pričala da sura Mulk štiti od kaburskog azaba, ali joj nisam u ovim momentima to željela poručiti. Znala je i ona da sam je učila jer je obje posebno volimo. Zadržala sam se sigurnih deset minuta, jer sam željela da što duže bude u mislima sa Allahom. Malo mi je popustila ruku koju je na početku čvršće držala, pa sam bila prilično sigurna da spava. Disanje joj je tiho, skoro nečujno, a smirenost joj oblila cijelo tijelo. Spustila sam Kur'an i objema rukama je uhvatila za nadlakticu lijeve ruke. Znala sam da ću je izgubiti, ali se nisam mirlila s tim. Gledala sam je u lice i upijala svaku liniju za sebe da je dobro u srce urežem. Tiho, bez daha, prolila sam suze niz lice koje su poprskale čaršaf na njenom krevetu. Nije otvarala oči, ali me je osjećala u potpunosti.

''Ne plači, moja Edina...'' – prošaputala je.

Bilo je kasno da je razuvjerim da nisam plakala jer me tako vješto nadmudrila ovaj put. Znala sam da je to bila dobra prilika da joj tražim halala. ''Zamjeriš li mi šta, mišice moja'' - upitala sam je. ''Da!'' – bez oklijevanja je odgovorila. Nisam se bojala onoga što će reći, jer sam znala da je sav naš životni put bio ispunjen bezrezervnom ljubavlju jedne prema drugoj.

''Zamjerim ti što si otišla u Sarajevo i što nisi uvijek ovdje pored mene.'' – eto to.

Opet se malo nasmiješila, vjerujući u dubini srca da sam uvijek s njom, kao što je ona uvijek sa mnom. ''Hajde udaj se i radjaj djecu'', nastavila me zadirkivati, ali istovremeno mi dajući do znanja koliko žali što neće to ispratiti svojim prisustvom. ''Mogu samo da zamislim kako će ti vjenčanica stojati.'' ''Nemaš šta zamišljati kada ćeš i sama vidjeti'', pokušavala sam ponovo da joj povratim nadu, dodajući inšAllah. I sama je ponovila, inšAllah, ali samo radi mene, jer znam da u oporavak nije vjerovala. Sa svojih 26 godina pretvorila se u djevojčicu sa kraja rata. Ne znam gdje su se izgubili obrisi žene. Izgledala je kao nevino djetešce u onom prevelikom i hladnom krevetu.

Već je bilo vrijeme da krenem. Poljubila sam je to predvečerje u čelo i pomogla joj da ona poljubi mene. ''Opet ću doći'', obećala sam joj, pokrivajući je tankim čaršafom. Iako je vani bilo nestvarno toplo tog juna, ona je bila neobično hladna i beživotna.

''Kada se oporaviš vodim te u Sarajevo, inšAllah.'' – ohrabrivala sam je. Uspjela je pojesti za vrijeme moje posjete nekoliko kašika voćnog jogurta, pa je to smatrala posebnim uspjehom. ''Ako budeš češće dolazila, možda me i povedeš.'' Opet se osmijehnula. ''Doći ću'', rekla sam joj, stojeći na vratima njene sobe. ''Znaš da hoću.'' Gledala me sada bez riječi, dugo i značajno. ''Dovit ću za tebe okano, u ovom stanju se dova ne odbija.'' ''I ja ću za tebe'', uzvratila sam joj. ''Da, tako ćeš biti uz mene i kada me ne bude.'' Spustila sam glavu, jedva se suzdržavajući da ne zaplačem. Umjesto toga, izborila sam se da je ponovo hrabro pogledam. I dalje me gledala onim prvim pogledom od maloprije. Nije ga ni treptajem prekidala. I sama je osjećala da se oprašta. Podigla sam ruku da joj mahnem pri posljednjem pogledu na izlaznim vratima. Sve oko nje na smrt je ličilo.

''Ne plači, moja Edina...''  - opet me molila.

Odvojio se dio mene u momentima dok sam silazila niz stepenice njene kuće. Pridržavala sam se za ogradu i nesigurnim korakom prelamala noge u koljenima. Sunce mi je zaslijepilo vid, a njena molba izbrisala suze iz očiju. Tražila je da ne plačem, ni sada, ni sutra... Obje smo znale šta je to sutra. Pojedinačno, svaki djelić mene je jecao, osjećala sam da mi snage ponestaje i nisam se usuđivala zamisliti dane koji dolaze, a u kojima je neće biti. Smjenjivale su mi se slike ratnih igrarija, onih slatkiša, odrastanja i škole, mature i svadbe, a onda hladnoće, tuge i njenog odlaska.

Ona je zavrijedila da nikada ne umre u mojim očima i mom srcu i nikada nije ni umrla.

A umrla je...

Edina K.

ruzica

  • Početnik
  • *
  • Postova: 27
Odg: Lijepa rijec...
« Odgovori #34 : Prosinac 15, 2014, 16:04:24 poslijepodne »
Suze na svadbi – Gdje je moja majka?


Soba se polahko puni ženama. Svaka se selami sa mnom i dovi za bereket.
“Allah te blagoslovio i svaku ti blagodat dao! Allah vas sjedinio u dobru!”

Svaka dovi za blagoslov i dobro potomstvo. Nakon nekoliko minuta ostajem sama prizivajući daleku prošlost. Suza neprimjetno skliznu iz moga oka. Sjetih se majke kako moli Allaha, dž.š., da mi da dobrog muža. Kao u snu vratih se unatrag prelazeći u mislima duge godine.

Jutro tog dana. Gdje mi je majka? Gdje je otišla? I ako imam samo pet godina, moj glas je odjeknuo u sobi. Ponovih pitanje: gdje mi je majka? Odgovaraju mi samo moje suze. Neko dodade slabim glasom, isprekidanim plačem: “U džennetu je ako Bog da.”Toga dana nisam znala ko jače plače. Moj trogodišnji brat, ljudi oko nas ili ja. Uhvatih brata za ruku i krenuh u potragu za majkom. Naše male nožice se začas zamoriše od trčanja tamo-amo. Popeli smo se na sprat. Otvorili vrata svih soba. Razgledali kuhinju. Uprkos našem trudu, ne nađosmo je. Tada se uvjerih da majka nije u kući, pa zagrlih brata i zaplakah. Gdje je nestala?

Napokon se sjetih sva radosna. Preostalo je jedno mjesto na kojem je nismo tražili. Staro drvo. Oduvijek je voljela da sjedi u njegovoj sjenci. Potrčasmo niz stepenice. Brat pade nemoćan da me stigne. Međutim, na kraju ugledasmo samo drvo. Uzalud smo gledali u široku krošnju i prostor koji je zahvatio njen ugodan hlad. Majke nema …

Odjednom začuh dozivanje muškaraca. Ubrzo prođoše ispred nas noseći nešto na ramenima. Brat me upita šta to nose. Odgovorih mu, sa dječijom bezazlenošću: “Ovo je nešto teško jer svi zajedno učestvuju u nošenju.”Ne znadoh tog trenutka da je to, ustvari, moja majka. A da sam znala, uhvatila bih se za nju i ne bih je pustila da ode.

Muškarci nestaše. Glasovi utihnuše i zavlada tišina. Brat i ja sjedosmo igrajući se na zemlji, u hladu drveta, kao onda kada je naša majka bila tu, u blizini. Ovo je bio prvi puta da smo izašli u bašču bez obuće, a da nas niko nije opominjao. Igrali smo se u tišini sve dok ne dođe jedna od mojih rodica i ne uvede nas unutra.
 
Osvanu i novi dan. Ponovismo našu jučerašnju potragu zavirujući na svako mjesto. Sva iznemogla rekoh bratu koji je plakao: “Vratiće se ona, vratiće se!” Moja stara nana dotrča privučena našim plačem. Zagrli me i osjetih njenu suzu na mojoj kosi.

Još uvijek se sjećam onoga dana kad smo posjetili majku u bolnici. Otac me donio do njena kreveta govoreći: “Došla je Aiša.” Zagrlila me i poljubila, kao i moga brata. Suze su joj lile niz lice dok je stiskala moje ručice. Ljubila ih je tako snažno da mi je to i danas u sjećanju. Posljednje riječi koje sam čula od nje su bile: “Ostavljam vas Allahu koji ne iznavjerava ono što Mu se povjeri.” Zatim žestoko zaplaka pokrivajući lice. Izađosmo iz njene sobe uplakani.

Prođe pet godina od tada. Toga dana vratih se sa bratom kući nakon posjete našoj nani. Sjedila je nepoznata žena u kući moga oca. On reče: “Ovo je Esma. Poselamite se s njom.” Nije mi bila majka, ali je bila zaista divna supruga mome ocu. Brinula se o našem dobrom odgoju. Pratila je moju nastavu s pažnjom. Davala je meni i mome bratu sve što smo htjeli, pa čak i više. Veoma često bismo je našim postupcima znali naljutiti, ali ona je bila strpljiva i razumna žena. Nijedan minut svoga života nije protraćila beskorisno. Njen jezik je stalno bio vlažan od spominjanja Allaha, dž.š. Sabrala je kod sebe vjeru i lijepo ponašanje, i uspjela popuniti veliku prazninu u našem životu.

Kada sam je poslije upitala: “Gdje je ono nasilje i loši postupci kojima se odlikuju supruge ostalih očeva prema svojoj djeci”, ona mi odgovori: “Ja se bojim Allaha, dž.š., i očekujem nagradu od Njega za svako svoje djelo. Vi ste meni povjeren emanet. Ne čudi se! Čak i dok te češljam, očekujem nagradu za to. Aiša, koliko znaš Kur'ana napamet? Zar ja nemam nagradu za to? Zar nemam nagradu što se brinem o tvome dobrom odgoju? Sve ovo ja radim samo tražeći nagradu od Allaha, dž.š.”

„Koliko veliki broj dokaza ima na nebesima i na Zemlji, a ljudi pored njih ne razmišljajući prolaze i okreću glave.“ ( 105. Kur'an )

cetovilja

  • Stalni član
  • ***
  • Postova: 194

ruzica

  • Početnik
  • *
  • Postova: 27
Odg: Lijepa rijec...
« Odgovori #36 : Travanj 02, 2015, 13:05:43 poslijepodne »
SLOVO O HAVI, SLOVO O ŽIVOTU I SMRTI


Postoje ljudi i događaji koji obilježe naše živote a da nas za njih ne vežu niti bliže niti dalje rodbinske veze. Postoje osobe koje obilježe jedan dio života svih onih koji tada i tu žive i dijele slične životne interese, godine...

 O takvim se osobama priča i priča uvijek iznova, a njihovi životi kao da su neiscrpna vrela za pouku, ibret, opomenu. Kao da ih je Svemogući baš sa tom ulogom posalao na Dunjaluk, a On je Mudar I Silan i sve zna.
 O njima pričaju i šute oni koji ih znaju i oni koji su ih upoznali kroz često spominjanje.

Mogu onda slobodno i ponosno reći da je direktno poznanstvo, prijateljstvo, druženje s takvim osobama čast i blagodat. Njihov odlazak iz našeg života ostavlja prazninu koja se ne popunjava nikada.
 Treba vjerovatno proći mnogo vremena da se usudite o njima pričati sa drugima i podijeliti zajednički provedene životne trenutke. I dalje ne želim o tome pričati jer te trenutke ljubomorno čuvam samo za sebe, a uvijek ima nešto što se šuti...


 Meni je trebala godina da se nakanim napisati slovo o Havi Šljivić Dovadžija. Bojala sam se da priča o njoj ne oskrnavi sjećanje.
 Onda sam shvatila da šutnja mnogo više boli i da rahmetli Hava treba da se spominje zbog svog kratkog ali plodonosnog života....zbog Merjem i Sare koje je nisu upoznale dovoljno da je pamte i o njoj pričaju...Zbog njenog Amara kojeg je toliko poštovala, s kojim je imala odnos na kojeg su se i stariji bračni parovi mogli u mnogo čemu ugledati. Zbog njenih roditelja koji su je ostali željni poslavši je u daleki Kairo još u srednju školu a potom i na čuveni Azhar očekujući da svoju starost provedu uz nju i njenu djecu, ponosni na njen ilum i ponašanje. Zbog njene četiri sestre, dvije starije i dvije mlađe koje su joj se obraćale s riječima punim poštovanja i tražeći od nje uputstva i savjete za život...
 Zbog nas koji smo voljeli njen zarazni, dječiji osmjeh koji nikada nije silazio sa lica.


 Njeno krhko, nježno tijelo, dječije lice, razdraganost, ushićenje, slali su nam jednu potpuno drugačiju sliku o osobi koja je u dubini svoje duše bila žena, majka, prijateljica, savjetnica, profesorica, sve za primjer.
 Za nepunih dvadeset i osam godina uradila je mnogo više nego neko za cijeli jedan život od sedamdeset, osamdeset...Njen je Amar u šali volio reći da ona nije ni bila djevojka, već samo dijete a potom žena.
Život se sručio na njena krhka pleća rano, prerano...Ona je voljela to, nije se nikada žalila, uvijek je bila zadovoljna...Kao što efendija na dženazi spomenu hadis Poslanika a.s. da smrću prestaju djela ljudska osim u tri slučaja: Trajna sadaka, korisno znanje, i dobro dijete koje mu uči dove.
 Naša je rahmetli Hava cijeli svoj život provela istražujući i tražeći znanje te podučavajući druge. Naša je draga Hava iza sebe ostavila trajnu sadaku: mnoge korisne prijevode, osobe koje je podučila arapskom jeziku a njenim se sebebom u Crnoj Rijeci izgradila abdesthana za potrebe džematlija uz pomoć i donaciju žena iz Kuvajta koja i danas stoji kao bedem i podsjetnik na njen hizmet. Iza sebe je naša mila Hava ostavila svoj evlad, Merjem i Saru koje će je inšaallah spominjati u dovama svojim zajedno sa svima nama.


 Njeno je djetinjstvo obilježio rat. Završila je čuveni Al- Azhar gdje je i upoznala svog životnog druga s kojim je s puno hrabrosti i u tuđini rodila Merjem, a potom i Saru koja je bez majčinog toplog zagrljaja ostala sa samo četiri mjeseca.
 Dok pišem ove redke osjećam da ću nedorečenošću i nedostatkom prostora i vremena možda nejasno prenijeti ono što želim. A ne znam zapravo ni šta želim. Osim da spomenem jednu hrabru, lijepu, posebnu ženu čiji je prerani odlazak sa ovog svijeta potakao mnoge da razmisle kako nam je smrt bliža od jake... Havina smrt mnoge od nas usporila je ili bar na trenutak trznula od kotrljanja u vrtlogu prolaznog života. Mnoge je Havin odlazak ujedinio u boli , u dovi koja je najmoćnije oružje na ovom svijetu. Mnoge od nas je njena smrt zaustavila u srkletu, beznačajnim stvarima koje nas drže na uzdi i ne daju nam da dišemo punim plućima. Mnoge je od nas Havin odlazak i pokrenuo...da se radujemo sitnicama, širimo pozitivnu energiju, poljubimo i zagrlimo svoju čeljad kao da nam je to posljednji put na ovom svijetu, nasmijemo se insanu kao da će nam taj osmjeh biti posljednja sadaka na Dunjaluku.
 Zato neka i ovaj tekst bude samo jedno slovo o radosti i sreći života sa jedne strane i beskrajnoj tuzi i bolu s druge strane.
 O Havi se samo može započeti pisati. Zato ovo i jeste jedno slovo.


 Riznica njenog kratkog i plodonosnog života zaslužuje knjigu. Knjigu koju će čitati dok žive oni koji su je poznavali i oni koji su o svome životu počeli razmišljati te noći kad je ona otišla. Nije istina da bi se takva knjiga o svakome mogla napisati, i da spominjemo po dobru uvijek one koji odu, ili prerano odu. Postoje zaista ljudi čiji život je toliko poseban, zanimljiv, pun ajeta...tužan, možda i tragičan toliko da ne postoji insan kojeg ta tuga nije dirnula, ganula. Insan koji nas podstakne da pokrenemo stvari koje znamo al ne praktikujemo, koje cijenimo ali samo po potrebi. Dova je najjače oružje vjernika. Dova za Havu, njenu djecu, Amara, roditelje, draga je našem Gospodaru. Dovimo. U suri Eš-Šu'ara', ajeti od 83-85 predstavljaju dovu koju je Ibrahim a.s. učio a koja je pouka u svim vremenima: "Gospodaru moj, podari mi znanje i uvrsti me među one koji su dobri, I učini da me po lijepom spominju oni što će doći poslije mene, i učini me jednim od onih kojima ćeš džennetske blagodati darovati...,"


 Rahmetli Hava rođena je u Dubravama kod Živinica 28. februara 1987. godine od oca Zijada i majke Samide, u poznatoj ulemanskoj, hodžinskoj porodici Šljivić.
Ime je dobila po svojoj rahmetli nani Havi koju po dobru spominju u Dubravama. Od pet kćeri koliko su Zijad i Samida dobili Hava je srednja, treća...Dubrave je često spominjala i voljela iako je u njima provela samo rano djetinjstvo jer je već u srednju školu otišla u Kairo gdje je živjela u internatu i pohađala nastavu na arapskom jeziku. Tada je zavoljela arapski jezik i uvijek je za života govorila da se želi posvetiti tom jeziku i podučavati druge. Te noći kada je otišla, vraćala se baš sa misije podučavanja. Davala je sebe maksimalno, u svemu. Te večeri hrlila je svojim djevojčicama, četveromjesečnoj Sari i četverogodišnjoj Merjem.

Po završetku srednje škole nastavila je studije arapskog jezika na Al Azharu gdje je upoznala svog Amara (kako ga je voljela zvati) studenta engleskog jezika, svršenika medrese Osman ef. Redžović. Ubrzo su sklopili brak u Amarovoj Crnoj Rijeci, a potom se vraćaju studentskim obavezama na Al Azharu kojeg oboje uspješno završavaju. Iako su imali mnogo ponuda da ostanu u Kairu, odu u arapske zemlje ili Evropu odlučili su život sa svojim kćerima nastaviti u BiH, u Crnoj Rijeci. Edžel, Allahova odredba. Uvijek se Havi sviđala Crna Rijeka,voljela je crnoriječko prostranstvo, prirodne ljepote. Poslije pustinjskog ambijenta gdje je provela većinu svog života Crna Rijeka za nju je bila dunjalučka oaza.
 Svemu se lahko prilagođavala, bez velikih prohtjeva. Odlika je to velikih ljudi. Zadovoljstvo malim stvarima, mnoštvo snova koje je željela ostvariti uz veliki trud i požrtvovanost na koju je navikla kroz svoj kratki život.


 Mezar rahmetli Have Šljivić Dovadžija, kćerke Zijada i Samide , majke Merjem i Sare, Amar ef. supruge, sestre Eminine, Almine, Nerminine i Ameline, naše prijateljice voljene, nalazi se na prelijepom proplanku Crnoriječke visoravni. Prošla je godina od njenog preseljenja, već...tuga i dalje golema a sjećanja živa.
 Rahmet plemenitoj duši Havinoj.


B.B.